Nekoć, ne baš tako davno, bio sam uobičajen tinejdžer. Imao sam kao i svi tinejdžeri, svoje probleme, dugove dilerima i zalihu heroina ispod kreveta.Radio sam sve što rade mladi. Išao sam treći put u osmi razred osnovne škole, a srijedom i petkom sam imao treninge dilanja.
Ali to jutro se sve promijenilo. Dan je počeo kao i svaki drugi. bilo je rano proljeće, vrijeme buđenja, nakon snene, hladne zime. Prvi pupovi su izbijali iz mrtve zemlje, a ptice su već veselo cvrkutale. Taj životni cvrkut me probudio to kobno jutro... i zvuk pneumatske bušilice iz obližnjeg gradilišta. Naime, u blizini neki bogati glavonja gradi kompleks poslovnih zgrada. Ponekad sam se s prijateljima družio tamo, ili, kako bismo to mi rekli, "zajebavao". To jutro je bila subota. Savršen dan za "zajebanciju".
Uz zijevanje i tradicionalni, ritualni, jutarnji prdac ustao sam iz kreveta. Otišao sam na zahod se otuširati, oprati zube i izvesti Izraelce iz egipta. Nisam ništa pojeo za doručak, ili, kako bismo to mi rekli, pojeo sam "kurac od ovce". Nazvao sam svog prijatelja Beru da izađemo van. On živi kat ispod mene, tako da me već čekao kad sam izašao na danje svjetlo. Pošli smo po Kitu, koji je živio s ocem u blizini. Telefon mu nije radio jer nisu plaćali račune. Otac mu je bio pijandura s dugim radnim stažom, ali ga nije mlatio. Jedan razlog je taj što mu je otac bio mlakonja, ili, kako bismo mi to rekli, "pizda". Drugi je bio taj što je Kita bio pravi div, visok dva metra i težak 120 kilograma. Uhvatili smo prečac do njegove kuće preko tuđih vrtova. Odjedanput, bez ikakva upozorenja jedna je baba izletjela iz kuće i vitlajući metlom se zaderala:
-Đava te smeja, šta mi gazaš po kupusu?!
Baba je izgledala kao Smrt. U crnini, samo se njeno naborano i upalo lice vidjelo ispod svih tih crnih krpa. Oči su joj bile plitke i zamagljene. U ruci je ta prilika Smrti držala metlu kao srp. Bilo je sunčano vrijeme, ali samo njeno prisustvo zacrnilo je nebo. Smrt je širila strah, tako snažan, sveprisutan, da sam ga skoro mogao opipati. Poplašili smo se, ili, kako bismo mi to rekli, "usrali" i pobjegli preko ograde.
Kad smo došli do Kitine kuće, tu nas je dočekao pravi prizor. Oko njegove trošne kućice bilo je okupljeno mnoštvo ljudi, a sa strane su bla parkirana kola hitne pomoći i vatrogasaca. Probili smo se kroz mnoštvo da vidimo što se dešava. Kamionet Kitinog oca stajao je ispred nas, a njegov vlasnik, očito pijan, stajao je odmah do njega... s pimpekom zapetim u auspuhu. Oslobađanje je trajalo nekoliko sati, ali akcija je uspješno izvršena. Kitin otac nije izgubio kitu. Ovakav prizor bi bio sramota za bilo koju obitelj, ali za Kitinu ne. To je obitelj koja ima povijest seksualnih zločinaca, mentalnih bolesti i napastovatelja ovaca. Prošlog božića, Kitinom ocu su se zalijepila jaja na trijem. Inače, nitko nije znao njegovo pravo ime, čak ni Kita. On ga je u većini slučajeva zvao "tata", a ponekad i "pederska kretenčino", ili "pizdo seljačka". Kita nas je pozvao da uđemo u kuću, koja je vječito smrdjela po govnima. Ušli smo u dnevni boravak. Umjesto namještaja, po prostoriji su bile razmještene uvijek moderne drvene kutije, a umjesto televizije na stoliću je stajala gajba pive. Na jednoj od kutija je bilo nešto što je davno bilo tjestenina. Špageti, mislim.
Sjedili smo tako neko vrijeme i pričali o seksu, drogi i opsesivno-kompulzivnom poremećaju, sve dok Kitin otac nije uletio u sobu, noseći samo čarape i koš za smeće na glavi, vičući svoje uobičajene izreke poput "jebi konja", "kamen po kamen, kamenovanje" i "aaa!". Kita je bjesno ustao i rekao:
-Koji ti je kurac, Pederska Kretenčino?!
-Salata, salata- odgovorio mu je otac.- Jesću salatu!
Stoga smo otišli na gradilište. Tamo sam našao dug konop, pa sam predložio igru. Zapalimo tri šibice i čija se prva izgasi, objesimo ga za jaja. Tada se to činilo kao dobra ideja. Počeo sam se kolebati kad mi se šibica ugasila. Kad su mi privezali prljavi konop za jaja, pomislio sam da to možda i nije blia dobra ideja. A kad sam već visio na jajima, bilo je prekasno. Visio sam možda pola sata i jaja su mi potpuno poplavila. Bila su izdužena bar metar. Tad mi je pukla koža. Pao sam udarivši glavom u tešku metalnu cijev. Glava mi se rascijepila. Osjetio sam kako mi se mrači pred očima.
Probudio sam se u bolnici. Izgubio sam jaja, a i mozak mi je trajno oštećen, tako da nemam ni u glavi ni među nogama. Pa sad vi recite da je vama život sranje.
Post je objavljen 13.03.2007. u 20:14 sati.