Marketing
Odletjet cu sa svojim andjelom
Jedna sjenka stoji pred mojim vratima. Znam da je netko tamo, ali bojim se otvoriti vrata. Priblizim im se malo i osluskujem. Nista, samo tisina. Strpljiva tisina koja se nada da cu otvoriti ta vrata. Sjednem na hladan pod, priglim koljena i razmisljam. Sve je tako tiho, a znam da je netko tu. Netko tko me treba, mozda zeli.
Kucanje. Noge mi se odsjeku. Skamenjena slusam to kucanje. Ne mogu se pomaknuti, ne mogu dohvatiti tu kvaku i otvoriti vrata. Zasto? Znam da me nitko nece cekati vjecno da se ja odlucim otvoriti ta prokleta vrata, ali bojim se. Tako se bojim. I dalje kucanje.
Polagano ustajem, skupim hrabrosti i sa strahom u ocima i drhtavim rukama otvaram vrata. Gledam tu sjenku. Cini mi se tako poznatom! Izlazi iz mraka, podize pogled i pokazuje mi svoje nasmijeseno lice. Pa, to je andjeo! Odahnem. Toliko sam se bojala. Pruza mi ruku da otkloni moj strah i povede me sa sobom. Sanjam li ja to?
Pogleda me i osmijehne se. Tako je divan, ali ja se ne mogu prepustiti. Čak ni sada kad hodamo po pahuljasto mekim oblacima i prati nas samo zvuk zvonke tisine. Zasto se bojim? Ne zelim se bojati! Zelim odletjeti s njim, ali padam kroz guste oblake poput olova. Hvata me i pokusavam ponovo. Ne ide. Jednostavno se ne mogu osloboditi tog straha.
Zelim letjeti, ali krila su mi prekrhka, nesto ih koci i ne mogu me vinuti u visine. Pokusavam ponovno. Nista. Necu odustati! Ne zelim odustati! Jednog dana cu bez straha otvoriti krila i odletjeti sa svojim andjelom. Jednog dana...
Post je objavljen 13.03.2007. u 20:21 sati.