Marketing
2.
Gospodine, Bože moj,
Uzdigni moju dušu iz ove tame
u svoju Svjetlost!
Primi moju dušu u svoje
Presveto Srce!
Hrani moju dušu svojom Riječju!
Blagoslovi moju dušu svojim
Svetim Imenom!
Pripravi mi dušu da čuje Tvoje riječi!
Dahni svojim svetim miomirisom na moju dušu i oživi je!
Obgrli moju dušu da obraduje Tvoju dušu.
Oče, uresi mene, svoje dijete!
Poškropi me svojom čistom smirnom!
Uveo si me u svoju Nebesku Dvoranu,
Gdje svi izabranici sjede.
Pokazao si mi svoje anđele,
Ah, što više moja duša traži?
Tvoj mi je Duh dao život,
I ti, koji si Kruh živi,
obnovio si moj život.
Dao si mi svoju krv piti,
Da bih s Tobom mogla
Tvoje Kraljevstvo u vječnosti dijeliti,
I živjeti u vijeke vjekova.
Slava Bogu Svevišnjemu!
Slava Svetom nad svetima!
Hvaljen budi, Gospodine!
Blagoslovljen naš Gospodin,
Jer njegovo milosrđe i ljubav teku s koljena na koljeno,
I uvijek će tako biti.
Amen.
29. siječnja 1990.
DRUGI DIO VJEKINA SVJEDOCANSTVA,
Pa krenimo dalje. Malo je kasno navečer, sutra se radi, a evo, pokušat ću što prije napisati treći dio svog svjedočanstva. 11. je veljače 2007. g. Pitam se što da napišem. Čas znam pa ne znam, hoću li vam napisati uopće nešto pametno. Ne znam. Prošlo je dosta dugo vremena od prvog dijela, u kojem si sam čitatelju mogao vidjeti što me ponukalo da ga napišem.
Da, dragi čitatelju, nakon drugog dijela svjedočanstva pokrenuta je udruga pod nazivom Humanitarna udruga Tebe tražim. Angažirao sam se oko mjesec dana radeći oko svega kako bi se ona osnovala 27.10.2006. Počeo sam voditi papire udruge, pisati dopise, vršiti plaćanja i sve što je potrebno. Udruga danas broji 30 članova.
Udruga je zablistala, bili smo uzvanici i glavni gosti H-epicentra kojeg je organizirao Hrvatski katolički radio, u više navrata sam pisao u medijima, lokalnim novinama, večernjem listu i bio pozvan u neke emisije. Kaže urednik Hrvatskog katoličkog radija da je na stranici Tebe tražim prvi put čuo govor u jezicima.
Malo sam se preopteretio. Promijenio sam radno mjesto na poslu, kompijuter više ne vidim, radno vrijeme na Portalu Tebe tražim od sada mi je poslije 3 sata. Kad dođem kući, prvo sjednem za računalo, pregledam mailove, i postove koje stignem pročitati. Malo rad na stranici, udruge. Dobro, fitness sam pomalo zanemario, ali natjerat ću se uskoro. No, na ovaj dio ću se vratiti na kraju, krenimo dalje.
U 12. mjesecu 2006. godine, naša udruga je odlučila, tj. mi smo odlučili organizirati prvu humanitarnu akciju i to za obitelj Radovac kraj Šibovca, koja živi u dosta teškim uvjetima. Obišla su ih dva člana udruge i odnijeli im čokolade. Poslije toga napisao sam na stranici Tebe tražim par crtica o njihovoj situaciji i krenula je prva humanitarna akcija. U manje od mjesec dana skupili smo 10 000 kn i odnijeli smo novac obitelji 30.12. 2006. Bili su presretni. Stvarno im je taj novac bio prijeko potreban.
Kad smo se nas četvorica vraćali nazad iz tog malog sela Šibovac, a ja sam vozio, pred Požegom smo imali tešku prometnu nezgodu. Sletjeli smo s autom i lupili bočno od betonski most, a naš se auto prebacio na krov i doslovce se zgužvao kao prazna kutija cigareta. Doduše, u njoj smo bili nas četvorica. Sve je to promatrao jedan mještanin, taj naš let, i rekao na to sve da nema šanse da je itko ostao živ, tj. svi su mrtvi. Pa i ja sam to mislio, ali u tome svemu, teško je ostati živ pored mrtvih. Bili smo zgnječeni 15 minuta u nepomičnom položaju, kad sam se probudio čuo sam galamu, jauk, jedan glas se nije čuo. Počelo je curiti gorivo po nama, i čujem uzvik ''zapalit ćemo se''. E to, vidjeh smrt pred očima, pokajah se. Sretan sam što nisam bio u smrtno grijehu. Misli da nije teško umrijeti. Odjednom zujanje, krv, mir, blještavilo, šok. Stali su ljudi s jednim autom, jedan se odmaknuo i viknuo: ''ne prilazite autu, zapalit će se'', a ja sam samo rekao: ''ljudi spašavajte nas''. Izvukao sam se sam iz auta, ni dan danas ne znam kako, nekako kroz prozor, čudnovato. A oni nisu. Njih trojica. Vidio sam da sam živ, auto se ljuljao i trebao pasti u provaliju. Počeli smo letjeti i spašavati ih. Sjeklo me cijelo tijelo, ali sam bio u šoku. Došla je policija vatrogasci. Moj bratić me pokupio u auto i odvezao na hitnu. Mislio sam da je tata mrtav i skroz sam ga ispitivao, kako je, je li živ, neka mi kaže istinu, i nisam mu vjerovao što govori. Rekao je da ga izvlače vatrogasci iz auta, a da su se ova dvojica izvukli. Reče mi da sam ja najgore nastradao. Onesvjestio sam se tri puta, a on je stajao s autom, galamio i šamarao me. Bolnica, hitna, galama uzvici, a u meni strah, strah da netko nije mrtav. Nemam pojma kako je tko. Ja sam dobro, tj. živ sam, a kako su oni? Neznam. Dovezli su mi tatu u bolnicu, on se brinuo najviše za mene, i mislio da meni nije dobro. Bio sam sretan što su svi živi. O kakve li sreće.
Prva riječ koju je bratić rekao mojoj mami je: ''idite uplatite misu zahvalnicu za njih''. A policajci koji su bili na uviđaju su rekli da tokom svog radnog vijeka nisu vidjeli da je netko izašao živ iz takvog auta. Svi su počeli govoriti da nas je Bog spasio. Svi su počeli zahvaljivati Bogu. Nisam se tri dana pomakao iz kreveta, razbio sam malo glavu, ali nisam ništa slomio. Tata je polomio ključnu kost i razbio glavu. Ostala dvojica su bili dosta dobro. No, mi smo svi dobro, svi se čude, nitko ne može vjerovati čudu koje se dogodilo. Ostali smo živi. Zapravo dobili šansu za novi život. Hoćemo li ju iskoristiti??
Slika nezgode može se vidjeti na linku
Malo sam se preopteretio sa svojim radom, s razmišljanjima, s mozganjem. Mnoge stvari sam prepustio sebi, zakomplicirao mnoge stvari. Počeo sam neke stvari raditi sam, na svoju ruku. Uvijek znam da treba ovako ili onako. Upustio sam se u duhovnost, pa se dignem i padnem.
Evo dragi prijatelju, imam osjećaj da Bog želi da se opet vratim na početak. On da raste, a ja da se smanjujem. Jer ja ne mogu ništa. Moram se zagledati u svoju bijedu i nemoć. Nitko se ne može sam spasiti. Jedino nas može spasiti Bog i na svoj način. Moram se opustiti, prepustiti i ništa ne raditi sam. Bog ne želi da mi nužno znamo da on sad djeluje. On želi da se opustimo i prepustimo, on će djelovati, mi ćemo samo biti iznenađeni. Iz dana u dan. Vidjet ćemo silna čuda.
Ja neznam ništa, ni ti neznaš ništa. Ja na mogu ništa, ni ti ne možeš ništa. Ja nemam nikakvu tahtiku, ni ti nemaš nikakvu tahtiku. Prepustimo stvari u Božje ruke i vidjet ćemo ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo. Uvijek ostanimo blizu i u Božjoj ljubavi.
Kako kaže jedna draga osoba - Tebe tražim ide dalje.
Post je objavljen 16.03.2007. u 05:42 sati.