Marketing
Ravnopravnost sportova
Kao jedan od ljudi koji se aktivno bave sportom volim pogledati sport i na telki. Oduševljen raznolikim sadržajem uvijek biram judo, hrvanje, boks, ultimate fight, može i atletika i gimnastika ako bas naletim na programu a možda bi pogledao i nogomet da ga ne prikazuju tako rijetko.
Fascinantan je nas program i sustav informiranja o sportu, prilagođen masi i većini kao baza je naravno nogomet, i naravno sportovi u kojima je neki hrvat teškim trudom i radom postavio rekorde, osvojio nešto doista spektakularno, vrhunski i svjetski da bi se prikazalo a potom i eksploatiralo u medijima do besvijesti. Naravno da sve to vodi novac ali zašto se rubrika sport u Jutarnjem npr. ne zove Nogomet i ostalo??
Koliko god da ima nogometnih fanova više ima običnih ljudi koji bi voljeli saznati nešto i o drugim sportovima i ljudi kojima nogometni pozeri (čast iznimkama) idu jako na živce. Uglavnom mene uopće ne zanima koliko je plaćen transfer nekog nogometaša iz kluba u klub, hoće li Nikica zaigrati ponovno u Dinamu ili ne? I dali će mu u ugovoru za prijelaz ponuditi svakodnevno lizanje jaja i depiliranje prsa. Ogromni novci koji se vrte ne zanimaju niti obične ljude, to samo stvara osjećaj bijede među nama smrtnicima a da ne spominjem osjećaj ostalih vrhunskih sportaša čiji treninzi graniče sa fantastikom. Ali trend je trend i ako želimo vrhunsku momčad moramo kupovati, prodavati, mijenjati i što ja znam što još da bi ostvarili savršenu momčad koja će trenirati i igrati kao da ima probavnih tegoba, a neću nikad zaboraviti izjavu jednog našeg (sad kažu i vrhunskog nogometaša) koji je kupljen i masno plaćen da dođe iz Brazila i igra za nas, izjava je išla ovako nekako «ja ovdje ne zaradim ni za kikiriki», nakon te bahate izjave zgadio mi se i dotični nogometaš i cijeli nogomet zajedno.
Da se njima malo smanje plaće a da se djeci omoguće uvjeti razvijanja u svim sportskim disciplinama i da ta talentirana djeca imaju neke koristi od prolijevanja litara i litara znoja za klub, grad i svoju državu imali bi mnogo više prvaka, šampiona i vrhunskih natjecatelja koji bi nas onda predstavljali u svijetu.
Novac na stranu, kako će djeca uopće biti informirana o nekom sportu kad ga se nigdje ne spominje? Ili ga se spominje u jednoj rečenici na dnu 10 stranice prije horoskopa, koma….
Naravno imamo mi i drugu krajnost! Kad neki sportaš nakon godina i godina rada i treninga uspije osvojiti nešto konkretno, premda mu na tom putu nije bilo olakšavano i nije ga se poticalo i stimuliralo da da više od sebe (sjetim se priče tate Kostelića koji je jednom prilikom založio skije da bi se mogli vratiti u hrvatsku). E onda se sve okrene, imamo navalu skijaša, vrti se skijanje na telki, u novinama, u žutoj štampi, iznose se prljave pojedinosti iz života sportaša, svi se čude trudu i naporima, veličaju ga… Dok u istom trenutku na desetke i desetke sportaša trenira jednako naporno ili su trenirali pa odustali zbog nedostatka uvjeta, međusobnim potkopavanjima saveza i klubova, i naše urođene ljubomore i želje za podvaljivanjem.
Zašto jedan judaš (samo primjer) koji pokaže ogromnu predanost i trud ne bi bio novčano stimuliran, koliki bi tek onda imali vrhunskih rezultata? A ne da ljudi koju su mladost ostavili na treninzima i po kampovima i pretrpio hrpe ozljeda i bolova mora prekinuti sa sportom kad prestane ići u školu ili studirati, jer mora raditi da bi živio a profesionalni sport u kojem recimo i ima neke rezultate (ali nije bio 7erostruki prvak svijeta) ne omogućava mu normalnu egzistenciju. dok recimo prosječni nogometaš naše prve lige koja je jednom u 10 god postigla nešto izvan Lijepe naše ne da ima osiguranu egzistenciju za vrijeme igranja i natjecanja za klub i domovinu nego su u igri stanovi, auti, plazme u svakoj prostoriji i sl. Imaju masaže nakon treninga, najfiniju klopu i sve živo plaćeno (pa čak i ljetovanje na Maldivima., koje si sami na mogu platiti jer su potplaćeni).
Od toga mi se jednostavno povraća… već sam dvaput za vrijeme pisanja teksta i ponovno mi dolazi… 
Traži se ravnopravnost sportova… Atletika je još uvijek kraljica sportova! Judoke se u svijetu broje u milijunima, klizanje, svi timski i individualni sportovi imaju pravo na jednakost ili barem da budu spomenuti, upućujem poseban pozdrav nekadašnjem kajakašu na divljim vodama koji zna kako takve stvari stoje u tom sportu... 
I za sam kraj jedna informacija za koju sam siguran da je također bila zapostavljena u medijima.
Ivana Maranić (70+) iz Judo kluba Panda osvojila je svjetski kadetski A turnir u judu održan u Zagrebu.
Velika čestitka na zasluženoj pobjedi!!!
Post je objavljen 12.03.2007. u 23:40 sati.