(by anna)
U nedjelju smo imali porodično okupljanje. Tetka mi je otisla u penziju i eto ti razloga da se napravi dernek. Mada s obzirom na to kolika će joj biti penzija poslije više od trideset godina radnog staža i ne bi se reklo da imamo razloga za slavlje, ali hajde...ko da nas takva sitnica može spriječiti da se ne najedemo i napijemo?
I uvijek je na tim porodičnim okupljanjima ista postava...od prilike do prilike. Tako i jedan bračni par koji je meni oduvijek bio zanimljiv za posmatrati. Uvijek su bili kao pas i mačka. Stalne prepirke, prebacivanja, prijeki pogledi...i uvijek sam se pitala šta njih dvoje drži na okupu tolike godine. Nemaju djece. Imaju cuku. Sad u nedjelju, gledam ih i ne vjerujem. To su tepanja maco, cico, ljubavi, pusice u usta (bljak), „Hočeš da ti izvadim paradajz u tanjir?“ Pa ono zaljubljeno zagladjivanje kose koje odavno vec nema na njegovoj čeli...Da ih ne znam koliko i sebe samu ne bi mi ništa bilo čudno...Ovako, izgleda da je njima trebalo dvadeset godina da se naviknu jedno na drugo i da se izgleda zavole.
Da bi na to moja mama prokomentarisala „Čuvajte jedno drugo, jer bez druga si k`o odsječena grana“...Malo me steglo u grlu jer kad pomislim kako je njoj bilo, ostati sama sa dvoje djece, dodje mi da se ošamarim kad god zakukam da mi fali Bivši...Kad smo kod grana, frapirala me kad je rekla da presuje cvijeće i hoće da slika po njemu, sa njim, nije mi bas najjasnije ostalo... Tako ona mene iznenadi sa svojim biserima iz vedra neba...mislim, moraš je voliti, definitivno.
I naravno, od kad sam opet solo, ponovo sam na postolju manje i više uvredljivih pitanja...I gore nego prije...Prije sam im makar malo davala nadu da ću se jednog dana udati, a sada...moje odmahivanje rukom na pitanje „voda li se šta novo?“ su prokomentarisali i kao „nema ništa interesantno“ i kao „pusti me na miru“, i kao „šta te briga“- sve tačno, doduše. Da bi jedan mudri rođak zaključio...“S obzirom koliko imaš godina, da imaš dvoje djece bila bi mlada mama, ovako si skoro pa stara cura“...Te ti ja uzevši u obzir maminu odsječenu granu i sintagmu „stara cura“ zaključim, ako se ne udam (u najmanju ruku dok ne kažeš keks!) i ako ne rodim bar dvoje djece, nisam ni živjela...Jel baš normalno da se sve u meni buni protiv tog razmišljanja? A šta je sa izlascima, šta je sa putovanjima, šta je sa ugađanjem sebi i svim svojim i pametnim i glupim hirovima? I ako u tom procesu mog ugađanja samoj sebi naiđe neko ko će mi odgovarati u potpunosti, naravno da ću se udati...kad su vec toliko navalili...Tužna je istina da niko ne voli stare cure, ali niko se ne pita moraju li stare cure po pravilu biti nesretne?
Možda bi neko trebao skinuti stigmu sa njihove „tužne sudbine“ i uvidjeti da su to osobe koje su drugačije postavile prioritete u svome životu. I ništa više...
Post je objavljen 12.03.2007. u 16:35 sati.