Postovani zemljaci u dijaspori,ne mogu reci da domovina iz koje vas je otjerao rat previse tuguje za vama.Ovdje ne postoji generalni stav prema vasoj sudbini-ni politicki,ni socioloski,ni emotivni.To je manje-vise privatna stvar nas koji smo ostali u Bosni i Hercegovini.Vasi zivoti nisu pretjerano zanimljivi ni ovdasnjim medijima,oni samo uredno registruju pravac puta mladih generacija,koje i dalje,u potrazi za boljim zivotom,odlaze u svijet.Sve u svemu,vasa stara domovina sve manje zna o vama...
...Sjecam se odlazaka cijelih konvoja iz opsjednutog Sarajeva.Odlazili su svi koji vise nisu mogli izdrzati ratne patnje.Rastanak s komsijama i prijateljima bio je bolan.Gledao sam ih kako placuci ljube vrata svojih stanova.Mislio sam-jednog dana ce se mozda vratiti.Naravno,to se nije desilo.Kad se rat zavrsio,na dijasporu se mahom gledalo kao na unesrecene ljude ciji zivoti prolaze u nesnalazenju i patnji za domovinom.
Ali,godine su mnoge prosle,i predodzba o"dijasporcima"danas je bitno drugacija.Tu skoro,citam u jednom ovdasnjem listu kako rat ima i svoju svjetliju stranu.Autor teksta,poznati sarajevski knjizevnik,navodi kako mu je njegov prijatelj,koji je tokom rata prognan iz Trebinja,pricao da se skrasio u Danskoj,gdje je nasao sigurnu i solidnu egzistenciju,pa mu ne pada na pamet da se vrati u rodni grad.Pisac kaze:
"Nikada ne bih obisao neke evropske zemlje da nije bilo rata!Zvali su me kao gosta,ugoscivali,ponasao sam se kao bogati turista.Ta moja putovanja po stranim zemljama jesu moj ratni profit,mada je to sitnica prema ratnim nedacama koje sam licno dozivio."
Ziveci proteklih petnaestak godina izvan domovine,mnogi Bosanci i Hercegovci ostvarili su karijere kakve nisu mogli ni zamisliti.Pisac Aleksandar Hemon zivi u Cikagu.Kad je poceo rat,Hemon se zatekao u Americi.Krenuo je za rodno Sarajevo,ali nije mogao uci u vec opkoljeni grad,pa se vratio natrag.U pocetku se bavio raznim poslovima,u pravilu rezervisanim za imigrante,i manijakalno ucio engleski.
Vremenom je poceo da pise na tom jeziku.Danas je jedan od najpoznatijih pisaca svoje generacije u Americi.Da bi odrzao vezu sa maternjim jezikom,Hemon redovno pise kolumnu u sarajevskom magazinu"Dani"."Pod zastavom dijaspore",naslov je njegove kolumne u"Danima"od 19.januara.
Konstatujuci da"nase raje ima na mapi vascijelog dunjaluka",Hemon pise:"U svim tim gradovima nas svijet radi i uci i prica najmanje dva jezika,a djeca im se skoluju i furaju sa lokalnim stanovnistvom i pricaju tecno lokalni dijalekt.U toj dijaspori se studira i stedi i vadi novi pasos za koji ne treba viza."
Hemon primjecuje da u Bosni i Hercegovini postoji i tzv."unutrasnja dijaspora".Njoj pripadaju svi oni"koji znaju ono sto bosanskohercegovacke kleptokratske strukture kriju od svog porobljenog stanovnistva i od dobrog dijela dijaspore-da su kolektivni suverenitet i nacionalni identitet sarene laze u kojima su dominantne boje siva i krvava."
Sto bi se reklo,dijaspora tamo,dijaspora ovamo.O tome sto sam i sam pisao mnogo puta.
Bosanskohercegovacko drustvo je najvecim dijelom podleglo etnickim i vjerskim podjelama,pa cijeli narodi,dojucerasnja socijalisticka braca,zive u nepovjerenju i strahu jedni od drugih.Oni koji u takvom okruzenju predstavljaju manjinu,oni su"unutrasnja dijaspora".
Iako pretjerano ne vjeruje u bogzna kakvu buducnost Bosne i Hercegovine,Hemon drzi da jedna od njenih buducnosti lezi upravo u dijaspori,tacnije u novim generacijama rodjenim u svojim novim domovinama:"Njima Bosna i Hercegovina nece trebati za bolji svijet,ali ce oni njoj biti neophodni."
U to ne treba nimalo sumnjati.A sto se tice gorke pilule s pocetka ovog teksta,ona nije presudno vazna.Nije Bosna i Hercegovina u tom pogledu nikakav izuzetak.Ljubav izmedju dijaspore i njenog zavicaja obicno je jednosmjerna.Dijaspora ima potrebu za nostalgijom kao za zrakom,ali domovina ne uzvraca ljubav.Dijaspora salje domovini krvavo stecen novac,kad god se ova nadje u nevolji,a ona njoj plakete.To je tako,sta ces.
Za svakog stranca koji se ovdje duze zadrzi fenomen masovnog prezivljavanja je jedna od najvecih misterija.Oni se pitaju kako je moguce da u zemlji razorenoj ratom,s najvecom stopom nezaposlenosti u Evropi,sa bijednim platama i jos mizernijim penzijama ljudi uspijevaju ostati na nogama.Medjutim,nema tu nikakve misterije:masu stanovnistva spasavaju rodjacke devize.Zvanicni podatak Centralne banke BiH kaze da su u 2006.godini privatne doznake iz inostranstva dostigle dvije milijarde KM!U taj iznos nije uracunato ono sto je u Bosnu unijeto u kesu.Zivjeli rodjaci u dijaspori!
Post je objavljen 09.03.2007. u 14:04 sati.