Nekako smo u isto vrijeme ugledali tu ljuljačku. Bila je sličila na one iz slikovnica, a opet, nikada prije nisam takvu vidjela. Visila je između dva oraha na čvrstim, širokim, platnenim trakama. Daska na kojoj se sjedi bila je dovoljno široka da na nju stanu još tri guze poput moje.
Naravno da je on prije mene stigao do nje, ali se nije usudio prije mene sjesti. Ako i nije tako čvrsto napravljena kako izgleda, neka ipak budem ja ta koje će aterirati na vlažnu zemlju.
Smijao se. Obožavao je pomisao da će se sa ovog mjesta zaljuljati i samo od jednog zamaha osjetiti vjetar na licu. Zagrlio me svojim malim ručicama. Ljuljačka je bila na strmini, dovoljno velikoj da se prvi zamah činio kao da ćemo poletjeti i preletjeti susjednu kuću.
Da se oboje ohrabrimo visine, počeli smo pjevati. Navijačke. One su najbolje za savladavanje adrenalina.
Bijelo crvena
Polja hrvatska
Na dresu sjete me
Da ja volim te
Niti on, niti ja nemamo baš sluha, ali ove pjesme se i pjevaju bez sluha. I iz sveg glasa. Izgledalo je kao da smo vatreni navijači, kao da smo upravo osvojili drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Sa Ćirom na čelu.
Pa druga pjesma.
Ja te volim Dinamo!
Njegov smijeh preletio je sve one krovove koje smo nogama u zraku željeli doseći.
-Ajmo sad otpjevat himnu
-Ne smijemo to
-Zašto?
-Jer se ona pjeva samo u svečanim prilikama
-Kao što je ova?
-Kao što je ova…
I ponovo, iz sveg glasa, sa vjetrom u kosi, na licu i dovoljnom količinom straha da li će ljuljačka popustiti, orila se Lijepa naša. I naš smijeh.
Danas je šugavi četvrtak. I kiša pada.
Nisam se još nikad ljuljala na kiši.
Post je objavljen 08.03.2007. u 15:37 sati.