Sjedim.
I pišem posljednju
umirućoj zemlji posvetu.
Plač je zamro u visinama;
Tišina konačno je
Otvorila oči.
Tek san koji budan raste
slobodno se može kretati u
noći.
Davnih sam dana disao plućima slobodnog čovjeka, davnih dana pokazivao slobodu nesputanog uma.
Prije dvjesto godina konačno sam legao, u suhu zemlju, i probuditi se neću.
Tek jedna priča živi, da ispričana bude, priča moga srca, storija koja vezuje ljude.
Koliko je snova minulo, koliko je lađa prošlo? Fantazije, jedra od oblaka na krilima magle. Gube se! Konture, oblici, iskričave boje, spojene u jedno, povezane u tkanje duše! KOLIKO?? Čak i krokodili se okreću, repovima prebrisuju zub vremena, vraćaju se u prošlost. Zanemareni smo, ignorirani, 5 do 12, 5 do 12, 5 do 12, 3 do 27... Koliko je otrova potrošeno? Na ubijanje prostora koji nas spaja? Na smrt duše? 3 do 27? Kapljica... za istisnuti istinu, za pogledati pravi okvir, slike iza ogledala, strgnuti lisice s krvavih zglobova. Nitko nije savršen? Ustvari, možda nije? Hoću li reći da jest ili namjerno ponavljam pogrešku? Nerazumljivo? Razumljivo! Totalno. Spojivo je. Istinito, povodljivo. Znamenito, ispunjeno tajnim smislom. Dječji humor, iskrena riječ. Čudo stvoreno iz duše, izvađeno iz rudnika plinom. Smreka na vjetru povija grane, drvo je snažno, ne puca. Pred olujom, svi isti, svi egoisti, pred kišom, plesati, da ispere grijehe. Tko će naći istinu, otkriti povoj? Rana? smrdi! Ugnojila se, više ne drži vodu. Čista... pretapa se, iz crvene u tamniju, pa u plavu, zelenu, formira neku psihodeličnu dugu...
Ovo nije moj život.
Gledao sam
dok olijanderi su rasli
sanjao sam
kada je nestalo snova,
kada su ishlapile strasti.
Vidio, gledam
sve što oko mene se mijenja
ne shvaćam
ne shvaćam
...i dalje ne shvaćam...
Tama i malo tišine
užitak koji prodire tijelom
krvava plahta
prekriva grad
bojom je okaljana bijelom.
Tuga, tišina...
ovo nije moj svijet.
možda sve prekrije čemer, mrtvina
ovo nije moj svijet...