Iako ne volim ekavicu, u ovom slučaju je moram primijeniti: došao nam je još jedan
„8 MART“.
Od svih relikata bivše kvazi – komunističke države ovo je jedan od rijetkih koji su mi ostali u lijepom sjećanju.
Sjećam se ponosa koji me ispunio kada sam se prvi put sam sjetio kupiti mami karanfil, a mama me je s takvim veseljem i sretnim izrazom lica gledala da su mi narasla krila.
Učiteljice su taj dan bile naročito vesele, možda i nacvrckane, pa ako bi i bilo nastave sve je sličilo na neki izlet pun veselja i pjesme.
U ono sam se vrijeme veselio tim prozaičnijim stvarima, nisam razmišljao puno o smislu tog dana iako su nas tupili svake godine sa štrajkom u Čikagu.
Danas (kada nadam se mislim svojom glavom) razmišljam o dubljem smislu tog dana, jer ipak mi muški moramo priznati da bi bez žena bili skroz zgubljeni. Neću reći „čast iznimkama“, jer tu im čast ne pripada, trebali bi se sami zapitati kako to da tako dobro funkcioniraju bez žena (da li funkcioniraju?).
Žene su nam zvijezde vodilje, one nas rađaju, hrane svojim tijelom, bdiju nad nama, strepe, vesele se i tuguju s nama.
Jake su u mnogo stvari, jače od muških u puno od tih stvari. Lijepe su, nježne na površini, a jake iznutra. Posjeduju jednu izvornu inteligenciju, instinkt ili 6 čulo ako želite. Čitaju nas kao otvorenu knjigu, rade od nas što im se prohtije. Ali ipak, i one su samo žene, ne žele mnogo. Malo poštovanja, smijeha i zadovoljstva, sreće.
Zbog toga nas trpe, slušaju, služe. Rađaju nam djecu, odgajaju ih umjesto nas, neke od nas odgajaju zajedno s djecom. Poštuju nas i kada to ne zavrijedimo. Ukratko vole nas.
Puno manje vole sebe, same su si najveći neprijatelj, konkurencije, prijetnja.
Život bi im bio puno lakši kada bi se slagale, dogovorile, radile zajedno na ostvarenju nekog cilja.
Možda kao u Čikagu.
Zamislite danas kako bi se te žene organizirale, recimo u Hrvatskoj. Ja ne mogu.
Niti one nisu imune na vanjske podražaje, i njih je iskvario konzumerizam, neki će reći njih više nego nas. I zato, manje su ispunjene ponosom, hrabrost im se povukla pred napadima komocije, strepnju pokušavaju utažiti potrošnjom, više nisu balans na zamašnjaku naših života. Dok mi guramo svom silom zadovoljiti prohtjeve modernog života, one jašu na kresti vala potrošnje, od straha su zatvorile oči pred problemima i samo mašu kreditnim karticama u pokušaju da plate sve račune i materijalne i psihološke.
Zato, kupimo im cvijet, potaknimo ih na radost i veselje, neka se sjete da su one kolosi ljudske vrste, dajmo im sebe do kraja.
Živio 8 mart
Post je objavljen 07.03.2007. u 10:43 sati.