Marketing
Nešto novo, ili ipak ne...
Ovih par mjeseci uživat ću u prisutnosti svojih novih susjeda. Napokon da se u mojoj zgradi, i to baš na mojem ulazu pojavi netko mlad, tko nije žensko i tko nije iz mog grada.
Što su, još nisam otkrila, ali neki zgodni mladi majstori (ili inženjeri) jesu. Auto im ima ni manje ni više nego splitske registracije a pošto sam ih vidjela samo izdaleka još istražujem način kako da se sretnemo u isto vrijeme na hodniku. Naravno, imala sam priliku da ih ugledam izbliza ali trenutak nije bio idealan. Najme, taman sam se vratila sa trčanja i dok smo nas tri pričale u dvorištu moji božanstveni susjedi su prolazili pokraj nas. Nije mi preostajalo ništa drugo nego da okrenem leđa jer u stanju nakon trčanja izbjegavam i sama sebe pogledati u ogledalo.
Ništa, morat' ću juriti stepenicama dolje kada se oni budu penjali i pasti na jednog od njih.
Naravno, odmah će se dogoditi ljubav na prvi pogled i onda ću vam se javljati iz Splita (ili odakle već). Već kada sam kod moje zgrade, moram primijetiti kako na mojem ulazu žive samo dva muškarca (s tim da je jedan od te dvojice moj tata a ove sada dečke ne računam). Ona druga strana zgrade se još nekako drži ali moja je po tome pitanju totalno posustala. Velika misterija, zato bolje da upozorim mlade dečke dok još ima vremena za njih. Ali možda malo poslije, nije fora da pobjegnu prije reda.
Kako mi je Ana rekla: «Silvija, zapiši u blog da se sjetimo», tako ja moram napisati, i to ukratko, da smo u petak upoznale jedne dečke, također majstore (ili već što) i to također iz jednog morskog grada. Naravno, dečki su se došli zabaviti, non-stop su nas častili a meni je sve bilo toliko smiješno i komično. Mislim da je moja sestra po ne znam koji put ostala šokirana mojim ukusom u vezi nekog dečka.
U biti, samo jednom u životu mi je rekla za jednog dečka da je baš za mene (to sam i ja mislila, ali..
). Uostalom ne znam čemu briga kada barem može biti sigurna da se nikada nećemo posvađati u vezi nekog tipa.
Subotnji izlazak mi je skoro zeznula kiša koja je padala toliko da bi, kada bi pogledala kroz prozor, imala osjećaj da je moja zgrada sagrađena kraj neke rijeke. Ali, naravno, hvala bogu što živim u centru pa u grad mogu otići kada god poželim, tako da smo Petra i ja ipak izašle i bolje nije moglo biti
(mislim, moglo je, ali gledajmo sve s vedrije strane). Inače, kada nas dvije izađemo same upoznamo samo neke «tipove». Izlazak nam izgleda poput nekog filma i to komedije (izostavit ću riječ romantične) a i završetak bude relativno isti.
Ali, nakon svih silnih događanja obje se nismo mogle prestati smijati na prijateljičinom rođendanu u nedjelju. Ja sam opet bila u nekom svom elementu. Imam osjećaj kao da poludim kada je malo veća skupina ljudi. Mislim da ne bi pogriješila kada bi radila kao voditeljica u nekom showu.
U subotu idem na novi rođendan. Kod moje schwesterice Silvije.
Znam da ne valja čestitati prije reda (moja praznovjerna mama mi to uvijek govori) ali ja ću joj čestitati prije, prije svih. Evo, baš sada joj čestitam, i ova pjesma je samo za nju:
Došao nam je i treći mjesec. Ja sam i dalje u nekom svom elementu, u planovima koji vjerovatno neće biti realizirani, i dalje sanjarim…
Što bi mi cure bez dečki?! A, još više, što bi oni bez nas?! Nekada, kada gledam neku od svojih prijateljica kako tuguje za nekim tko toga nije vrijedan, ne znam kako bi joj pomogla, što bi rekla... Najgore što se to često događa, kao da je neka nesretna ljubavna priča dio mog života i ako se ne događa meni onda je proživljavam sa prijateljicom. U biti, nisu to nesretne priče, nekada ti je jednostavno previše stalo do nekoga i umjesto da staneš na neku točku kada je sve još relativno dobro, nastavljaš ići do onoga kada se sve pretvara u jednu loše završenu priču. Zato vjerovatno svaki prekidi budu grozni, svaki rastanak bude bolan i svaki pokušaj prijateljstva bude nemoguć. Glupo je reći da se na nekim takvim stvarima uči kada većinom svi opet napravimo isto. Neke pogreške ponovno napraviš u nadi da će ovaj put završiti drugačije a kada završi isto onda boli. Onda se kaješ ali nema smisla. Mislim da ne treba žaliti ni za jednom stvari što si je učinio ili nisi. Sve je to dio života. Nije grijeh nekoga zavoljeti. Nije grijeh ni željeti da nekome određenom bude stalo do tebe… Ništa nije grijeh, sve je to dio osjećaja koji se pojave čak i onda kada to ne želiš.
Zato uvijek u životu treba biti jak, pogotovo kada je ljubav u pitanju. Ona je najljepša stvar na svijetu a i ponekad najtužnija. Rekla bi da vrijeme liječi sve rane ali kada ja sama baš u to ne vjerujem. Neke osobe ni vrijeme ne može zaboraviti. Uvijek ostanu dio tebe, uvijek se pitaš gdje su, što rade, voliš ih vidjeti… Možda su osjećaji drugačiji ali «Srce nije kamen».
Sve u svemu, puno osoba prođe kroz naše živote. Neke ni ne znaju koliko su nam posebne, neki to nisu ni zaslužili a čak i protiv naše volje, neki uvijek ostanu tu negdje, u našem srcu…
Post je objavljen 05.03.2007. u 19:08 sati.