vratila sam se od kuće....otišla sam iscrpljena, a vratila se na izmogu svojih snaga...htjela sam pronaći mir svojoj duši, a našla sam samo nemir...svi "prijatelji" željeli su trunku moje pažnje...uglavnom ih nisam odbijala, ali sam se nakon svake kave osjećala sve slabija...nije mi se išlo van..htjela sam biti u kući, pronaći toplinu, posvetiti malo vremena mami..i sve mi je to palo u vodu...u susjedstvo se vratila moja prijateljica iz djetinjstva...udala se dok smo bile 3 srednje i sam ima malu curicu....naravno sad je razvedena i željna je provoda i izlazaka, sama po sebi ima "mantauze", a ja ju nikako nisam mogla izolirati od sebe jer i kad bi mama rekla da spavam za 2 sekunde bi već bila u mojoj sobi i budila me...
iz Rijeke mi je došla frendica, studira tamo....prekinula je odnose ( iako ne do kraja) sa svojim dugogodišnjim momkom...i ona je bila željna ludovanja i obnavljanja starih odnosa...poanta je u tome da joj ovo nije prvi put da se tako ponaša...kad je s njim ne postoji nitko drugi,a kad joj ga bude dosta onda zove mene i htjela bi nadoknaditi sve vrijeme...i onda kad joj toga bude dosta opet k njemu...mrzim to...kakvo li je ti prijateljstvo uopće...nemam snage ni volje to joj reći, puštam da to ide kako ide iako sam umorna od toga...
da ne govorim o pozivima i porukama drugih ljudi i poznanika, tetki, bratića, sestričina...
luda sam...
ljudi su navikli da sam jaka, uvijek spremna uskočiti kad je potrebno, uvijek za zabavu...
ja više nisam ona stara...nažalost...sa nevoljama sam se nosila s osmijehom, a sad tonem...ne mogu pomoći sebi,a kamoli njima...
jučer prije odlaska bila sam na groblju..gledam onu crnu ploču i pitam se zar je to sve što je ostalo od mog tate...proljeće se budi,a njega nema...svakim danom sve mi više fali...bilo mi je teško otići..drugi put kad budem išla kući, idem na njegovu prvu godišnjicu smrti....godina je skoro prošla...najgora,a meni nekako tek sad dolazi u glavu da ga nema....do sada je još uvijek postojala nada,a sad ju gubim...
nikada do sad nije mi bilo teže otići od kući...poljubila sam mamu na odlasku...ružne su mi misli kružile glavom...strah u srcu da ću ju izgubiti, da je neću pronaći kod kuće kad se opet vratim...
nemiri u meni...kao da me proganjaju grijesi,a ja nemam sigurne luke da u nju pobjegnem...
došla sam u Zagreb i našla me samoća mog stana...možda je i bolje tako...možda se uspijem srediti..nisam navikla biti slaba..
fali mi moj život PRIJE...fali mi mir..slaba sam da vratim vrijeme, slaba da se borim s ovim danas, s onim sutra..
iznova ću se sklupčati na svom krevetu...u sobi punoj mraka...svoje nemire stišavati..strah prekriti dekom preko glave..utonuti u san i čekati novi dan..
možda bude bolje od ponedjeljka...
Post je objavljen 05.03.2007. u 10:09 sati.