Čitam Lebowskog ovih dana. Tako me srušila i pogodila priča o Maši Starčević :(
Kao da je odavno prestala živjeti, zatvorila se u svoja četiri zida i čekala smrt, a onda kad ju je smrt sustigla, poželjela je živjeti ...
Nije uopće važno da li je to tako Lebe napisao ili ne, ja sam to tako pročitala :(
U mom životu nekako je sve otišlo k vragu. I ljubav i obitelj, i posao i novci, život i sve ... u Maši sam prepoznala sebe.
Sjedim u svoja četiri zida i čekam da se nešto dogodi, da me nešto pokrene ili da nestanem, jednostavno nestanem ...
Nisam navikla svoje bitke voditi sama, jer nisam ni vojskovođa, ni ratnik. Nisam spremna prihvatiti uzde svog života i upravljati njima ... nisam spremna, nemam snage, znanja, ... a volja me odavno napustila ...
Kreše me tuga ovih dana. Nemam snage ni volje čak ni masku staviti na lice, čak ni masku za publiku :(
Ako se pitate koliko još depresivnih tekstova mogu napisati, bojim se da sam tek počela :(
Post je objavljen 05.03.2007. u 08:45 sati.