Ne,molim vas,ne idite...ne želim opet ostati sama....
Tog dana odlazila sam kući poslije škole kao i obično,razmišljajući o zemljopisu i kako da ispravim ovu novu jedinicu...
Zastala sam kod kafića,pogledala sam sve te ljude i sjetila se da se večeras moram naći s prijateljicama.dok sam tako stajala netko mi se prišuljao iza leđa....osjetila sam nečiji dah na vratu i prije nego što sam se snašla čovjek mi je stavio lisice na ruke...ništa mi nije bilo jasno dok me on pokušao ugurati u auto.to mu je pošlo za rukom jer je bio puno jači od mene... na zadnjem sjedalu me čvrsto uhvatio i stavio mi krpu na lice...onesvijestila sam se....
Kad sam se probudila nalazila sam se u nekoj prostoriji,ćeliji zapravo...nisam se mogla podignuti. Sva sam bila u masnicama i sve me je boljelo...bilo je hladno,prljavo,vlažno,a u zraku se osjećao smrad truleži i vlage.bilo je jedva dovoljno zraka,a razum nije bio na mojoj strani,kao ni logika koja se nije htjela uključiti... kad je bol popustila pridigla sam se i proučila tu prostoriju ako se to može tako nazvati....bila je mala,možda 2m x 2m,grubo izbetonirana,bez namještaja,bez prozora.bila su samo jedna mala čelična vrata na kojima je bio mali otvor zaštićen rešetkama....kroz taj prozorčić jedva je dopiralo nešto svjetla... prišla sam vratima i pogledala vani...samo jedan hodnik i zidovi...počela me hvatati panika i klaustrofobija...zidovi su se stiskali oko mene,pokušala sam viknuti ali me grlo izdalo pa sam ispustila jedva čujni jecaj...uhvatila me panika,pokušala sam razbiti vrata ali sam tako samo zadobila ozljede na nozi...čula sam korake...legla sam na pod,izgledalo je ko da spavam...čula sam škripu masovnih vrata i netko je ušao.blještava svjetlost zaslijepila me te nisam ništa vidjela...netko mi je prišao i opalio mi šamar..glava mi je odletjela u pod a tragovi dlana žarili su mi kožu ali nisam ispustila nikakav zvuk,valjda od straha da ne dobijem više...
Kad sam bila sigurna da više nema nikoga briznula sam u plač...jecala sam i derala se....
Zašto baš ja???što sam to napravila???i kao odgovor dobila sam pismo bačeno ispod vrata...
U njemu je pisalo: “ti si kriva za sve,za sve nevolje,za sve što se dogodilo.
Ali ne brini uskoro ćeš platiti... svojim životom...“
Koji je to bolesnik napisao?za što sam kriva?ništa mi nije bilo jasno ali sam barem znala svoju sudbinu ma koliko ružna i okrutna bila....skupila sam se u kut sobička kad sam opet čula korake i opet me ona svjetlost zaslijepila....znala sam da je kraj...čovjek mi je prišao,i kao u autu,prislonio krpu na usta...zaspala sam..
Post je objavljen 28.02.2007. u 22:48 sati.