Drhtavim nogama jedva se uspeo uz nasip. Prema dolje nije padao, kotrljao se. Ustao je i odšepao, nekako, spotičući se preko busenja vlažne trave skroz do ruba, do svoje Save. Nekako je sjeo. S rubova hlača kapala je krv, cjedeći se iz međunožja, s rukava majice isticala je ista crna tekučina, iz svih rana i uboda. Sklopio je oči i digao glavu. Pogled mu je pucao na nebo, čisto i beskrajno, s milijardama novih svijetova...i početaka. Velike su smeđe oči, s nekim posebnim sjajem, koji se uvijek caklio u njima željno upijale svaki trenutak, svaku sliku.
Par ulica dalje, na četvrtom katu bolnice žena je zavrištala, zgrčivši se na krevetu i stiskajući rukama oslonce. Duboko je udahnuo. Spustio pogled na Zagreb kojeg je rijeka skrivala u magli, kao da se stidi. Dva kontinenta dalje ribar je bacio mreže. Vidio je sebe, u mlađim danima, vidio je cijeli život, kao neku farsu, kao nešto nestvarno, ponovno je pretrpio sve. Svu bol, svo ječanje, sve udarce, ali kao da nisu bili namijenjeni njemu, kao da je bio nijemi promatrač izvan svoga tijela i bezbrižno promatrao neki daleki film.
U gradu pored njega stariji bračni par, bakica i dedek krenuli su na šetnju perivojem, odmah uz malo jezerce, gdje su se ljeti okupljale patke i labudovi. On se sjetio mora, horizonta na kojem zalazeće sunce spretnim prstima po oblacima ispisuje oblike koje nitko ne razumije. Sjetio se vode i kiše. Misli su mu postajale sve teže, nespretnije, zbunjenije. Nije više bio svjestan da li gleda odraze svoga života ili nečiju tuđu dušu kroz zrcalo. Kao da nikada nije pripadao ovdje; kao da nikada nije trebao biti rođen. Duboko je udisao miris rijeke i budućnosti, dalekih obala i nedostižnih krajeva, mirise tople i mekane pobjede, i gorčinom začinjenih poraza. Duboko je disao, dok je zemlja ispod njega prihvaćala njegovu srž, upijala njegov život i polako ga praznila.
U jednoj kući preko granice obitelj je večerala za stolom, par metara od njih na seoskom igralištu razvikana djeca igrala su nogomet. Znanstvenici na dalekom Zapadu u svojim su bijelim kutama stvarali novija i poboljšana oružja masovnog uništenja. Za ništa od toga on nije znao, za ništa nije mario. Ljudi, slike ljudi. Nekada tako bliskih i prisnih, sada toliko udaljenih da su se slova njihovih imena rastapala prije nego li su uspjela doći do jezika, prije nego li ih je izgovorio, zaboravljao je sve. Krvavi kašalj potresao ga je od glave do pete, baš kada je kit u Atlantskom oceanu ispustio svoj krik, ljubavni zov kojim je prizivao družicu, da ne bude sam, da ima nekoga. Za razliku od njega, kojem nije ostalo ništa, osim tih par misli koje su ga mučile, osim tih par sječanja koja su se još zadržavala na okrajcima razuma.
Pokušao je ustati. U tome trenu istekla je zadnja kap krvi, napajajući žedno tlo. Podigao je ruke i digao se. Zna, sjeća se još, bio je to čudan trenutak, osjećaj, kada je shvatio da pogled koji osjeća na potiljku zapravo dolazi od njega samog. Okrenuo se u zraku i pogledao. Našao se oči u oči, tijelo sa duhom. Duša se ponovno okrenula, nesputana tijelom od mesa, i krenula prema Savi; negdje na sredini rijeke još je jednom osmotrila krajolik i uz tihi jecaj rasprsnula se, prestala postojati.
Oči na obali, koje su tupo gledale u jednom pravcu, naglo su bljesnule i ugasile se, postale sive, mrtve. Mrtvo je tlo progutalo sve komadiće živoga, bez mogućnosti da oživi.
Ribar je uvukao svoju mrežu, vadeći pažljivo skromnu večeru. Bračni se par upravo vratio kući, sjeo i zagrlio se pred televizijom. Djeca su veselo poskočila i počela trčati prema igraču koji je dao gol, stavljajući ga na ramena i uzvikujući njegovo ime. Ljudi za stolom digli su glave od molitve i počeli jesti. Kitovi su se spojili i otplivali u struju zajedničkog života. Znanstvenici su zaključali labos i otišli kućama, smišljajući nove i okrutnije načine za ubojstvo. Par ulica dalje žena je pala na uzdignuti naslon, znojna čela i drhtavih ruku. Disala je ubrzano, ali se polako smirivala. Doktor je u rukama držao mali poklon, sićušno dijete, još nespremno za strahove života. Pljesnuo ga je i ono je zaplakalo, otvarajući krupne smeđe oči i gledajući prve slike novog svijeta, svijeta izvan sigurnosti majčine utrobe. Kada ga je primila u ruke primjetila je sjaj, tako dubok i dalek, odbljesak starih sjećanja i novih uspomena, dok se ponovno uzdiže i postaje netko bolji. Netko tko će moći pokušati promijeniti svijet.
Post je objavljen 28.02.2007. u 21:27 sati.