Neki dan sam držala bebu u rukama. Sasvim malenu, nemoćnu, smirenu, toplu. Osjećala se tako sigurnom u ovom nesigurnom svijetu.
I mirisala je.
Od tog mirisa me prođu trnci od glave do pete i obratno. Ne usudim se ni disati. Bojim se da će nestati, da ću ga otpuhati.
Imaju ga one malene, nemoćne bebe koje jedino glasnim plačem mogu izraziti svoju ljutnju, strah i bol. Nešto kasnije svojim grlenim smijehom izrazit će sreću svog postojanja. Još uvijek mirisne.
Nema ga u Super Konzumima, Billama, ni Martimexima. Nemoguće ga je i ubrati, osušiti i zamrznuti.
Oni malo kreativniji, izumili su prijevozna sredstva na tekuća goriva i mlazne pogone, uspjeli ostvariti komunikaciju na ogromnu udaljenost bez žice, izmislili komade plastike koje zamjenjuju novac i let u svemir, a nisu uspjeli iskemijati bočicu jednog takvog parfema.
Ishlapit će, znam. S prvim zubićem, prvim korakom, prvim pojedenim čušpajzom, prvom laži… Izgubit će se, valjda, negdje na putu prema djetinjstvu.
U toj paleti miješaju se nevinost, dragost, nemoćnost, iskrenost, bezuvjetna ljubav i neiskvarena dobrota. Sastojci dostojni samo onih koji ne bi mogli živjeti bez naše ljubavi.
Poljubila sam ju ne dišući. Spavala je i smješkala se.
Nisam željela oprati ruke još dugo, dugo…
Nestao je….
S prvim vjetrom, prvom upaljenom cigaretom, prvom izgovorenom psovkom, prvim dodirom dnevnog tiska i ključeva od auta.
Post je objavljen 28.02.2007. u 12:14 sati.