Ima dana kad me zaista ubije ova monotona svakodnevica. Možda su ti dani posljedica PMS-a ili sam tih dana naročito realna pa bolje percipiram (obratite pozornost na ovu riječ) stvari.
Uzmemo za primjer današnji dan, baš dan prakse.
Svakoga jutra nariktavam budilicu sat vremena prije vremena kako bih mogla još ostati ležati u toplom krevetu gledajući svakih 5 minuta na sat gledajući da ne zaspem. Onda se teškom mukom dižem (ne obraćajući pozornost na koju nogu) i psujem idućih nekoliko minuta i školu i praksu i Antu, jebo sebe. Nakon pola sata prenemaganja krenem na praksu i mama me ostavi kod rampe do bolnice.
Teškim korakom idem do interne tri promatrajući po tko zna koji put onu staru ispucalu cestu koja sigurno godinama nije obnavljana. Onda bacim pogled na zgradu kirurgije, meni omiljenu jer je najnovija. No, već se na bijeloj fasadi uočavaju crni flekovi tko zna koje etiologije budući da nikoga nije briga za to. Možda nekoga i je, no većini je to nebitno i ne žele se zamarati time. Kad bolje pomislim, ta zgrada je jedino što valja u toj bolnici. Ahhh, ta kirurgija.
Nakon prolaska pored dijalize (mala kuČica) dođem do stare zgrade interne koja, u sred zime, magle i mraka pored onog drveća ne odaje dojam zgrade bolnice već uklete kuće kojoj se ljudi ne usude prići već u njoj obitavaju duhovi. Moguće od nekih staraca, jer kraljevi sigurno ne bi boravili na takvom mjestu. Taj prizor sam čak s nekim i raspravljala no moje sjećanje me iznevjerilo pa se ne sjećam s kim.
Onda kao i obično, Ante radi torturu na odjelu, kao i svaki put. To već prelazi u naviku pa mi je to već normalno. Normalno je slušat njegova zanovijetanja, žaljenja i kokodakanja da ništ ne znamo i ne učimo.
Na kraju jedva dočekam kraj prakse i tijekom cijelog dana u školi ponavljam: „Ja bi išla kući spavat, ja bi išla kući spavat, ja bi išla kući spavat...“ Onda mi te riječi odzvanjaju u ušima poput hipnoze i jedva dočekam da odem kući spavat. Da.
I tako stalno. Ima li tu gdje razlike? Izlaza iz ove monotonije? Odgovor možemo naći duboko u sebi. (obratimo pozornost na nelogičnost ove rečenice).
Ali, ajde de (kak moja mama veli), danas sam bila na gastroskopiji. Jedva sam dočekala da i ja dođem na red i odem tamo. Tako sam nekih pola sata dok nisu došle sestre slušala razgovor dviju starijih žena, dok je neka mlađa, cca 40 godina, samo sjedila i gledala u njih. Bake su bile vrlo pričljive tako rano ujutro makar im se razgovor sastojao od njihovih uzroka dijabetesa. Jedna zbog gubitka muža, a druga zbog neznanja gdje joj je sin. I tako uživljene u priču, moradoh ih napustiti jer sestre dođoše.
Pa nakon tračanja neke sestre koja krade kavu i neke poletne doktorice unatoč njenom cjelodnevnom boravku na poslu, mene poslaše na patologiju i po neku sol u kuhinju iza nekih željeznih vrata (obratimo pozornost na vrata). Mene, tako zbunjenu, poslaše samu. Stoga pukom srećom nađoh patologiju i nakon zajebavanja neke umišljene sestre naočala oblika sločnog Tariku Filipoviću, žarko crvenim ružem namazanih usana, šarenih čarapa i suknje, koja se naizgled činila kao da ide na neku modnu reviju, a ne da je na poslu, odem tražit famozna željezna vrata i neku sol koju zaboravih za šta služi. Nakon desetominutnog kruženja i susreta s Čučkom i Ivonom (koji isto ne znaju), vratim se na odjel i kažem sestri da nisam našla vrata. Ona ponovno pojasni gdje su i ja kažem da mi je jasno iako nije bilo. Stoga se ponovno zaputih u potragu sa svježe obučenom zelenom pelerinom do poda koju mi je sestra uvalila. Sama sam sebi bila glupa, a kamoli tek ostalim ljudima. Nakon ponovnog susreta s Ivonom i Čučkom (koji su se pak previjali od smijeha radi mog ne snalaženja u vremenu i prostoru za vratima, i radi moje pelerine do poda), opet sam krenula kružiti. Znala sam da neću naći ta vrata ali svejedno. Stoga sam se na povratku premišljala šta ću reć sestri kad se po drugi put vratim bez glupe soli za endoskopiju. No, srećom, ona je samo rekla: „Nema veze.“
Onda smo krenuli s gastroskopijom i jednom kolonoskopijom koju nisam stigla do kraja pogledati jer je predugo trajala (doktorica nije mogla skrenut jer je crijevo bilo presfrkano).
I, onda sam saznala da ona mlađahna žena od četrdesetak godina koja je samnom šutila i gledala one bake na početku, ima karcinom kolona. Sestre i doktorica su izražavale žalost jer ne vole kad mlađi ljudi imaju rak, a men je tek tad sinulo da je to ona.
No, pitanje za milijun kuna:
->Gdje su ona nesretna limena vrata koja ja nisam mogla naći?
Post je objavljen 27.02.2007. u 19:47 sati.