Oh, look what you've done
You've made a fool of everyone
Oh well, it seems likes such fun
Until you lose what you had won
Novo poglavlje moga života. Sad. Prije... kako sam prije bila u osnovnoj školi, nisam se previše htjela natjecati sa “popularnima”. Oni su bili jednostavno savršeni, nedodirljivi I... jednostavno su primali u društvo samo one odabrane. Imali su posebnu skalu po kojoj bi odredili našu kvalitetu. To je bilo poput prijave za posao. Nemaš nešto što je navedeno na listi I letiš iz društva. Jednostavno, neki su se ubijali od pokušaja da upadnu u ligu ali jednostavno nije išlo. Koliko god se vi trudili, nema šanse. I tako, ja nisam ni pokušavala misleći da će mi biti dobro I onako. Imala sam grupicu ljudi s kojima sam se družila I to mi je bilo sasvim dovoljno. Nekad sam imala I osjećaj da jednostavno ne pripadam među popularne. Mislim, nisam ja njih ni smatrala takvima, oni su za mene bili samo zbunjena mladež koja se pokušava ponašati zrelo, a to zapravo nije. Nisu prihvaćali zafrkanciju, jednostavno su bili preozbiljni. I one cure, to su bile zapravo samo jeftine kopije poznatih glumica. Željele su biti kao one, a ja sam cijenila ono što imam no one su uvijek bile tu. Tako lijepe, tako savršene. Svi su ih poštivali zbog vanjskog izgleda. Svi su se družili s njima, zabavljali se. Svako novo buđenje im je započelo srećom I zadovoljstvom. I meni je, ali znala sam što me čeka. Još jedan dosadan dan sa istim licima, istom patnjom I boli. Jednostavno, čekala sam dan kada ću otići u srednju školu I konačno se maknuti od svih ovih nedostižnih ljudi.
Tako sam krenula u srednju školu, zapravo, upisala sam se no prije mjesec dana poslije upisa, završila sam u bolnici. Borila sam se za život. Bilo je pitanje: živjeti ili umrijeti?... tako sam bila još par tjedana u bolnici I pustili su me kući. Nakon oporavka, uslijedio je jedan jako težak potez. Morala sam krenuti u školu, upoznati nova lica. Zamislite, nakon tjedan dana od početka škole. Bojala sam se kako će me prihvatiti, što će misliti o meni. Došao je I taj dan, a ja sam cijelo vrijeme razmišljala što reći, kako se predstaviti. Došla sam kod pedagoga I on me odveo u novi razred. Svi su se lovili po razredu I kada su ugledali mene, pristupili su mi I predstavljali se redom. Čak profesorica nije bila u razredu. Oni su samo došli kod mene I počeli pričati samnom. Sjećam se kako mi je jedan dečko rekao: “bok, ja sam Danijel! A ti si ta Sanja?” meni je bilo čudno kako su svi tako otvoreni I prijateljski raspoloženi prema meni. Ubrzo je razrednica ušla u razred no ona me nije ni primjetila. To nije ni bilo toliko važno koliko sam bila sretna što su me tako dobro prihvatili. Pošto sam od operacije trebala biti oprezna, morala sam paziti da se ne naguravam s nekime kako se ne bi povrijedila. Tada, kad su se “zaigrali” samnom, moj sadašnji najbolji prijatelj je stalno govorio ostalima u razredu: “nemojte se naguravati s njom, ne smije padati!” meni je to bilo simpatično kako pazi na mene. I tako je to prolazilo, ja sam se oporavila od operacija. Moglo bi se reći das am upala među popularne. Nisam to željela, ali jednostavno se dogodilo I mogu reći da je u srednjoj školi potpuno drugačije. Nisu toliko ozbiljni, a opet ima I onih koji vole dobru zabavu tako da mi na sve načine odgovaraju. Imam I jednu, moglo bi se reći jako dobru prijateljicu kojoj govorim sve. Ona zna cijeli moj život od početka do kraja kao što I ja znam njezin. Imam I jednog jako dobrog prijatelja kojeg sam spomenula I prije. Shvatila sam da ne moraš biti lijep, iznimno pametan I imati nekog uzora koji svima odgovara da bi bio na nekoj poziciji u društvu. Ja sam bila normalna, ponašala sam se kao I uvijek. Isto onako djetinjasto, razuzdano kao I cijelog svog života. I vidite gdje sam dospjela. Prihvaćena u društvu, imam jako dobre prijatelje uz sebe, a o ostalim problemima ne želim govoriti. Najvažnije je da se imam kome obratiti kada mi je teško. Važno je da imam nekoga, rame za plakanje. Iznimno sam sretna što imam nejerojatnog brata koji me podupire u svemu što učinim. Također mi je drago što imam jednog jako dobrog prijatelja kojeg zovem “braco” jer sam se toliko vezala za njega da je to strašno. I tako, kada izađem tamo gdje je staro društvo izlazilo I sretnem par njih, oni mi se obraćaju sa: “Sanjicaa, gdje si ti?”.. ja ih samo pozdravim I okrenem se na drugu stranu svome društvu jer znam kako su se oni ponašali prema meni, a kako se ponašaju moji sadašnji prijatelji. Imam samo par ljdui s kojima ću ostati dobra iz osnovne škole, a ostali će ostati samo poznanici. Dok ja nastavljam svoju pustolovinu zvanu život, njima želim svu sreću u životu. Ja nastavljam sa životom podignute glave I ne dopuštam nikome da me gazi ili povrijedi. Prihvaćam samo ono što mi govore oni do kojima mi je stalo, a ostali...oni su mi samo jedna kap vode u moru.
Poručila bi svima koji su bili u istoj situaciji kao I ja ili još uvijek jesu, posušajte svoje srce. Bar jednom u životu poslušajte sebe. Nemojte uputiti riječ onima koji ih nisu vrijedni. Zapamtite to.
unique
Post je objavljen 04.03.2007. u 18:39 sati.