Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/flop

Marketing

Unije, korporacije, ratovi i slične iluzije

Čitam Najveću tajnu od Davida Ickea i tako si nešto malo kontempliram o svijetu u kojemu živimo. Skoknuo sam i do Mišaka na Preko ruba znanosti i utvrdio gradivo što se tiče novogovora za 21. stoljeće. Što god mislili o Ickeu i njegovom istraživanju, ne možete poreći njegovu sposobnost analitičkog promišljanja globalnih fenomena i stremljenja korporacija i novčanih ustanova. Europska unija, američka unija, afrička unija, pacifička unija... svima je u korijenu postavljanje moći odlučivanja na jedno vrhovno mjesto, u jedan kružook i jedan ured kako bi tobože ljudima tj. robovima bilo bolje. Pitam vas: kome je to bolje? Poljacima? Radnicima? Ma ne.. Eto oni su (Poljaci) friško ušli u EU i sad muku muče kako bi sačuvali ono malo što im je ostalo u njihovu vlasništvu i pod njihovom kontrolom. Proizvodnja dobara im sve više opada, a uvoz istih iz nekih zemalja Unije sve više raste. Naravno da se to odražava na zaposlenost i standard Poljaka. Tako je više-manje loše u svim novim članicama koje se priključuju Uniji, a ni mi daleko od te realnosti nismo.

Ako je novim članicama robovima tako loše, kome je onda dobro? Ako pogledamo statistiku i brojke, sve je bolje starim velikim državama koje su prije 50 godina među prvima započele proces ujedinjavanja: u Njemačkoj raste BDP, povećava se izvoz, smanjuje se uznapredovali trend nezaposlenosti nakon ujedinjenja, slično je i u Francuskoj.. I eto, zaključujem, jasnoga pravila čemu i kome služi Europska unija, a kome ne. Žalosno je što i Lijepa naša želi biti europskim robom. Mala "radilica" s "čistim" okolišem, dolinama, planinama i zalihama vode koje treba prodati ili dati u koncesiju europskim i američkim korporacijama. Samo ime korporacija sve govori (corp = leš).
1990. navršio sam 14 godina i površno se sjećam kako je bilo živjeti krajem 80-tih. Danas razgovarajući sa starijima koji su živjeli i radili desetljećima u Jugoslaviji u nekakvom kvazi komunističkom sistemu saznajem detalje o radničkom samoupravljanju, unaprijed planiranoj i zadanoj proizvodnji, tržištu bez konkurencije i sličnim ekonomskim terminima kakve Europa ne poznaje. Zar je uistinu tako? Zar Europa zaista ne poznaje takve termine? Naravno da ih ne poznaje sve, ali ako netko u toj Europskoj uniji u jednom uredu određuje koja će članica što proizvoditi, u kojim količinama (kvote) i gdje će to moći izvoziti, nije li to nama poznati Jugo komunistički sistem upravljane proizvodnje? Kamo mi to onda idemo? Natrag u još jedan oblik globalne fašističke države u kojoj će nam reći što, kada, koliko i od čega ćemo proizvoditi, ako uopće budemo išta proizvodili? Čini se kako su velikim članicama Europe potrebne male članice kako bi bile dio njihova "slobodnog tržišta", kako bi kupovale što više njihovih proizvoda i usluga, te kako bi građani malih država članica zbog ekonomske inferiornosti bili primorani ići u ratove velikih članica za interese koji nisu interesi "malih" članica... Mene Europska unija strašno podsjeća na Jugoslaviju, pogotovo nakon što sam proučio spomenuti rječnik novogovora kod Mišaka.

Spomenuo sam i novčane ustanove, pa ću pokušati biti što jasniji u prenošenju razmišljanja zašto je Americi bolje ratovati za naftu i resurse nego ih kupovati na tržištu. Prvo što mora biti jasno je da se nafta na cijelom svijetu prodaje smo za dolare! Nadam se da se neću uhvatiti u kontradiktornosti, ali ovakav esej i služi kako bih izoštrio stav i čuo kritike.

Ako slijedimo trag novca, npr. u Iraku (uzimam ga kao primjer), ovako iz fotelje jasno je zašto SAD-u tj. ljudima koji vode tu napaćenu državu odgovara ratovanje za naftu kroz prizmu tzv. preventivnog ratovanja (što je isto dio novogovora smišljenog u PR kompaniji). Dakle, da SAD kupuje naftu iz Iraka na tržištu morali bi ju platiti po tržišnoj cijeni od recimo 60 dolara, iako je Sadam i dobio po vratu jer je htio svoju naftu tržiti za Euro. Dakle, to je jednosmjeran odljev novca u iračku blagajnu s vrlo upitnim mogućim povratom dijela toga novca na američko tržište. E sad, ako pošaljete tisuće vojnika, vozila i ratnih vojnih sredtava u Irak, ne samo da ćete naftu dobiti vrlo povoljno (vjerojatno džabe) nego ćete imati izvrstan priljev državnog novca poreznih obveznika u vojnu industriju, smanjiti ćete nezaposlenost jer netko mora raditi u tim tvornicama oružja, siromašne obitelji će poslati svoje sinove u rat jer im je to jedini način da nešto zarade, opet smanjujete nezaposlenost (po drugi put!), a povećati ćete tako i BDP (priljev novca u tvornice oružje, raste proizvodnja!) i tako dalje i tako dalje. Dakle, rat je pokretač Američkog gospodarstva i porasta dividendi jer što se više ratuje to treba sve više oružja. Da nema rata zatvorile bi se tvornice oružja, da ne pričam o kontroli građana kroz prizmu psihologije straha i vječitog neprijatelja (terorista, ekstrmista i sl.) Izvrstan način da vam vlada oduzme stečene "demokratske" slobode tj. stvori iluziju da vas brani od neprijatelja koji vas mrzi i želi vas uništiti...

I na kraju, ali nikako ne najmanje bitno, udjele u tim tvornicama oružja imaju oni koji kreiraju politiku i odlučuju kada će se i kako ratovati. Nije li to sve jedan lijepi, zatvoreni krug u kojemu koristi imaju samo odabrani? Teorija zavjere? Ma ne.. Sve je tako jasno, očigledno, a mi, oni i ne znam tko sve ne i dalje izabiremo biti robovi i ratovati u njihovom ratu kojega kreiraju tvorci iluzije o slobodi. Naši sugrađani za štampane papire imperatora odlaze u njihove ratove, za njihove interese, dok majke i supruge tih nesretnih robova žive u strahu hoće li se živi vratiti. Izvrstan model porobljavanja i kontrole kroz emocije, samo se nadam da će robovi, majke i supruge jednoga dana progledati.

I tu bih stao za danas. Ne mogu se oteti želji da budem satiričan i zaključim: vidite kakvo je vrijeme došlo, kada je i uran osiromašen...

Post je objavljen 27.02.2007. u 09:01 sati.