Ovo su samo dijelovi jednog velikog, jako iskrenog i bolnog teksta kojeg sam pisala njemu, ljetos, nekoliko tjedana nakon što je otišao:.
.... za sada još uvijek nisam ljuta, još uvijek te ne usuđujem, al nemam snage razmišljati o tebi, o onome što si mi učinio, o zadnjih nekoliko mjeseci, o lažima, o prevari, o onome što sada radiš, o nježnostima koje joj daješ ... nemam snage misliti o tome, o svemu, jer suze onda teku i ne prestaju.
Znaš, možda nam je sve ovo trebalo, možda da shvatimo što imamo, koliko vrijedi i da li nam je stalo.
Možda smo se upoznali prerano, prerano započeli, proživjeli, prerano sagorjeli ...
... dirnuo si u ono što je bilo samo naše, ono najintimnije, ono samo naše. Ne mogu zamisliti da te neka druga dira, ljubi, da ti ljubiš, dodiruješ nju, jer to je bilo samo naše, naše najintimnije.
Žao mi je što nam nisi dao vremena da se odmaknemo jedan od drugog i u miru razmislimo da li nam je još stalo i koliko. Sve si učinio konačnim i našu intimu i naš brak. Možda ću ti jednom oprostiti, al nikada, nikada neću zaboraviti...
... teško mi te gledati, osjećati poznati miris tvoje kože pomiješan s mirisom poznatog parfema, a ne dotaknuti te, zagrliti.
Samo te želim zagrliti, stisnuti se uz tebe i osjećati sigurnom. Ne želim te dirati, ljubiti - nikada više, jer ti ne pripadaš više meni, ali čeznem za snažnim ramenima, čvrstim rukama i zagrljajem, onim zagrljajem kojeg samo ti znaš dati...
...iako sam osjećala da se bliži kraj, molim sam Boga da taj kalež ne stavlja pred mene. Nisam bila spremna na to, nisam znala mogu li i kako živjeti bez tebe, bez tvog zagrljaja, osmjeha, dodira, bez tvog ramena svaku večer.
Ah, to rame, svaki dan mi nedostaje, kao i tvoj miris ... jako mi nedostaješ....
Post je objavljen 27.02.2007. u 08:00 sati.