Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/wildangel

Marketing

Spoznaja da vampiri stvarno postoje nije dobro djelovala na moje psihičko zdravlje koje je ionako u posljednje vrijeme bilo ozbiljno narušeno. Nisam se nikom javljala na mobitel, nisam išla u školu, i moji su mislili da sam nesretno zaljubljena. Neka misle što hoće, samo neka me se klone. Danima sam ležala u krevetu i zurila u prozor, a po noći nisam mogla zaspati, ako bi slučajno i utonula u san, morala sam biti licem okrenuta prozoru. Jela sam samo namirnice biljnog podrijetla. Meso sam izbjegavala jer me podsjećalo na krv. Sve me podsjećalo na krv. Crveni zastori, čaj od jagode koji mi je mama kuhala, a pogled na prazan stolac kraj mog radnog stola podsjećao me na noć kad sam na njemu zatekla Francisca.
U srijedu navečer u moju sobu samo odjednom banula je moja najbolja prijateljica na cijelom svijetu- Ana. Zbunjeno je stajala na vratima kose još pokrivene pahuljama snijega i gledala u moje beživotno tijelo ispruženo na krevetu:
- Tina što se s tobom dešava???
- Ha? -omamljeno sam podigla glavu?
- Pa što ti je? Nestala si, nikom se ne javljaš, nitko te već danima nije vidio…
Prstom sam joj pokazala da priđe bliže. Hodala je prema meni polako kao da se boji da je ne bi zarazila svojim ludilom. Kad se napokon našla kraj mog kreveta kleknula je do moje visine i prestrašeno me gledala:
- Tina, što god da je, nije vrijedno ovakvog tvog stanja…
Tupo sam gledala u nju. Ponovno je prozborila sad još tužnijim tonom:
- Što ti je Tina? Neko te zlostavlja??
Nisam rekla ništa.
- Netko te silovao??
Ništa.
- Je li neki dečko u pitanju??
Ni riječi.
- Imaš smrtonosnu bolest??
Ana je navodila još 1000 razloga ali ja nisam govorila ništa. Na kraju je odustala i sjela na pod do mene.
- Ana, vidjela sam vampira. -promrmljah
- A?
- Vampira sam vidjela. Tamo je sjedio, za mojim stolom!
Ana me gledala kao da sam sišla s uma. Ona je voljela sve te knjige sa vampirima, mistične stvari, duhove i sve to, ali zapravo, nije vjerovala u to. Jednostavno joj je samo bilo zabavno.
Govorila je polako naglašavajući mi svaki slog kao da imam problema s koncentracijom:
- Tina… opet čitaš one knjige…? Dušo, znaš da to loše djeluje ne tebe! Zašto čitaš knjige kojih se bojiš??
- Ana! To nije bilo priviđenje! Bio je tu! I onu večer kad smo bile na piću, sjećaš se, onaj dečko… znaš onaj koji je sjedio kraj mene na šanku, i on je vampir!
- Da, dušo, i došli su upravo ovdje da tebe straše! Ako su to stvarno bili vampiri kako to da si još živa? -pobjedonosno me pogledala
- Pa zato što me moraju čuvati za nekog drugog! Nemam pojma ni sama! Ne znam zašto ti uopće to pričam kad znam da mi nećeš povjerovati!
- Da… stvarno si skrenula… nema više vampirskih knjiga za tebe dušo moja…Ne. Ne.
- Nisam luda!
- E pa izgledaš tako! I zvučiš tako!!! Znaš što, izvući ću ja tebe iz tog kreveta, čim izađeš malo na zrak bit će ti bolje! - počela me vući za rukav iz kreveta, a ja sam se grčevito borila s njom.- E ideš, pa makar te morala nositi van!!! Večeras je Badnjak ako nisi znala…
- Badnjak? - zbunjeno sam ju pogledala.- Nisam znala…
- Da, Badnjak, i idemo na feštu!
Prije nego sam se uspjela snaći sjedila sam u autu i vozila se na Ponoćku.


U crkvi je bila tolika gužva da ništa nisam čula, a ionako me nije zanimalo što svećenik priča. Ne znam kako sam se uopće našla tamo. Poslije Ponoćke hodala sam za Anom prema velikoj seoskoj fešti u starom vatrogasnom domu. Nalazio se na kraju sela koje u tom dijelu nije bilo osvijetljeno. Ali noć je bila prelijepa. Prava Božićna. S puno snijega i velikim vedrim mjesecom na sred neba. Opustila sam se. Odjednom mi se i samoj činilo da sam ono s vampirima sve umislila. Možda je to bilo zbog Ane, možda zbog povelike količine kuhanog vina koje sam u međuvremenu popila. Uglavnom, držala sam Anu ispod ruke i hodala prema domu koji je svijetlio u daljini. Mogla sam čuti kako unutra ima zbilja puno ljudi. Došlo mi je da zapjevam neku Božićnu pjesmu i čak da pojedem neki fini komad mesa!
Ana je malo posrtala od alkohola i smijala se nečemu bezveznom, a onda je samo odjednom prasnula u smijeh:
- E Tinice moja…hi hi hi… možda te večeras napadne koji taj tvoj vampir… hi hi hi… onaj kojeg sam ja vidjela onu večer, mislim, onaj dečko za kojeg ti tvrdiš da je vampir… hi hi hi…bio je baš sladak… ima nešto… posebno u njemu.
- Hi hi hi…da, zamisli! -smijala sam se ja
- E, a kak izgleda taj što ti je bio u sobi… hi hi
- Uh… presladak je… Francisco se zove!
- Francisco? Hi hi… baš vampirski…!
- Da… hi hi…a onaj što si ga ti vidjela… e, to ti je Leon!
- Mmm… Leon, opako… hi hi… Ajme… Tinice, ti si skroz naskroz poludjela! Hi hi… Vampiri!!! Tinice, ti si pod hitno moraš naći dečka jer ti se počinju priviđati muškarci u sobi… hi hi…
- Da… hi hi…imaš pravo… hi hi
- Vampiri… hi hi… luda si, kažem ti… Zamišljaš si da te neki zgodan dečko malo gricka…hi hi… pa ti se odjednom čini da su svi vampiri… hi hi
- Hm… vjerojatno…
I tako smo nas dvije ušle u vatrogasni dom i odmah u hrpi ljudi pronašle svoju ekipu. Nastavile smo piti uopće se ne osvrtavši oko sebe.
Ja sam se zezala i bilo mi je super. Nakon toliko vremena provedenog u sobi, u strahu, osjećala sam se oslobođeno i predivno. Ništa mi nije moglo pokvariti ovu večer. Ne, ništa. Osim možda…

Baš sam pričala s frendom o tome di ću za novu godinu kad me odjednom Ana zaskočila s leđa. Prepala me, ali kad sam došla k sebi počela sam se smijati zajedno s njom. Vragolasto mi je šapnula na uho:
- Ej luđakinjo, tu ti je onaj tvoj zgodni vampir iz birca, s nekim frendom! Hi hi…
Mene je kao nešto presjeklo u struku, noge su mi klecnule. Me nije moguće… nije moguće da je… Lagano sam se okrenula zajedno s Anom prema drugom dijelu prostorije.
I tamo sam ih vidjela. Njih dvojicu. Vampira s kojim sam pila pelin onu večer, i drugog vampira koji je sjedio u mojoj sobi. Odjednom kao da sam zaboravila sve što sam mislila cijelu večer, ponovno me preplavio onaj panični strah. Ana je i dalje stajala ovješena meni za vratom, mrtva pijana i zavodljivo ih gledala tamo na drugom kraju. Ja nisam disala. Oni nas nisu vidjeli. Bili su zadubljeni u razgovor, obadvojica potpuno u crnom.
- I onda Tinica… hoćemo ići bariti te dečke…ha? Hi hi…
- Ana, daj se smiri! - oštro sam ju opomenula.
- Ajde, odi pozdraviti svoje prijatelje, hi hi… upoznaj me s njima!
- Ana!
- Šta? - nedužno me pogledala - Bojiš se da si sve umislila… hi hi… Da to ipak nisu Francisco i Leon… hi hi… nego, recimo…hm… Ivan i Marko… HI HI HI
Ana je mislila da je jako duhovita, a meni je bilo mučno. Nisam mogla skinuti pogled s njih.
- Ajde, Tinica, mogu se kladiti da su to neka dva lika iz nekog grada, vjerojatno Zagreba ili tak nešto… Ajmo se upoznati s njima, treba ti avanturica…- vukla me za ruku ali nisam se dala…
- Anaaaa… pusti me!
- Ajdeeee… Onaj plavokosi je baš tvoj tip…
- Ana. Ne!
Navlačile smo se vukući svaka na svoju stranu dok nismo malo privukle pozornost. A onda su nas ugledali i njih dvojica. Zastala sam kao ukopana, nisam više nikog vidjela osim njihovih hipnotizirajući očiju. Ana je isto zastala i gledala ih. Ali za razliku od mene, oduševljeno. A onda mi je Francisco lagano mahnuo rukom uz smiješak. Zavrtjelo mi se pred očima. Bolna istina ponovno me obuzela.
- Ajme, mahnuo ti je! Tina! Idemo do njih!
- Ne…- uspjela sam promrmljati ali već mi je bilo toliko slabo da nisam imala snage odupirati se njenu povlačenju.
Ubrzo smo stajale pred njima. Leon je svoju kosu do ramena kao i uvijek svezao u opušteni rep i promatrao nas je prodorno sivim očima. Francisco je imao tu buntovnu neurednu kosu, ali meni je zbog toga bio još slađi.
- Valentina, dugo se nismo vidjeli… Kako ide život? -pitao me Francisco
- Dobro. - kratko sam odgovorila.
- Ovdje je zagušljivo, a da odemo malo van?- pitao je Leon.
- Ne!- rekla sam ja
- Odlična ideja! - rekla je Ana.
- 3:1! Idemo! - Francisco me pogledao uz pakostan osmijeh
Nisam htjela. Nisam mogla. Htjela sam Ani reći da su to vampiri, ubit će nas, ali i samoj mi je to zvučalo smiješno. I iako me bilo strah toliko da su mi noge odumrle, nisam mogla pustiti Anu samu s njima. Grčevito sam ju držala za ruku dok me Francisco lagano gurao prema vratima. Sve mi je bilo u magli. Ana je pričala s Leonom i smijala se, a meni se činilo da mu oči sjaje kao dva dijamanta.
Našli smo se vani gdje nije bilo nikog i krenuli putem prema selu čija su se svjetla vidjela u daljini od otprilike jednog kilometra. Dovoljno vremena da nas ubiju, u glavi mi se prevrtala misao… Francisco je stajao s moje strane i možda me zato i hvatala vrtoglavica. Lagano se nagnuo do mog uha i šapnuo smješkajući se:
- Tebi se ništa neće desiti…
- A Ani? - pitala sam zabrinuto
U tom trenu Leon je rekao:
- Toliko toga smo već proživjeli zajedno a još se nismo ni upoznali…
Nisam obraćala pažnju na njega. Trknula sam laktom Francisca:
- A Ani?
Pravio se da me ne čuje. Smješkao se Leonu koji je Ani pružao ruku:
- Ja sam Leonardo, drago mi je.
Ana me pogledala zbunjeno. A onda joj je i Francisco pružio ruku:
- Francisco.
Gledala je najprije u njega, pa u Leona, pa u mene, nije se više smijala. Nije više ništa rekla, i kao da mi je mislila reći, kako si znala…?
Ali ja jesam znala. Nisu bili nikakvi Ivan i Marko. Ali ona kao da nije mogla vjerovati u istinu. A onda se Francisco nasmijao:
- Ha ha… Napetost se može rezati zrakom… Zašto ste tako tihe cure?
Ana ga je zbunjeno pogledala, a ja sam tad pala u nesvijest.


nastavlja se...rolleyes

Post je objavljen 25.02.2007. u 21:07 sati.