Oduvijek me imaš
Pamtiš moje lice
iz pradavnih slutnji
osamljenih koraka
svih potraga u šutnji
na bijelom jastuku kojim šetao si noću
Ušuljat ću se tiho u tvoju samoću
pod topli pokrivač ispleten od čežnje
za jednim dodirom, kojim bojio si tamu
Pusti da u plahoj uspomeni sjeta
isprepletemo tijela umorna od svijeta
I nikada me više ne ostavi samu
Post je objavljen 24.02.2007. u 00:10 sati.