Ljubi svog bližnjega... kao samoga sebe...
Kojeg bližnjega?
Čovjeka kojeg mimoiđeš na cesti pa ti je bližnji zato jer ti je eto u tom trenu bio blizu...
Ili osobu koju svaku nedjelju sretneš u crkvi i pozdraviš svaki put kad ju vidiš. Pritom joj se i nasmiješ. Naravno.
Ili osoba koju ne poznaješ baš najbolje ali ovih dana joj je teško, pa uskočiš da joj pomogneš.
A obitelj? Jesu li oni bližnji?
Možda se čudite zašto to pitam, pa to se podrazumjeva.
Ali, kad ste zadnji put svojoj majci ili ocu rekli da ih volite? Kad ste svom djetetu rekli da ga volite? Bartu ili sestri? Djedu ili baki? Kada?
Iskreno nisam ni ja baš u zadnje vrijeme... To se nekako podrazumjeva.
No svjesnija sam postala koliko sam sretna sa ljubavlju unutar svoje obitelji tek kad je osobi meni bliskoj te ljubavi uzfalilo. Htjela sam joj dati tu ljubav koja joj fali, ali nisam mogla. Ona nije bila na meni da joj dam...
Kako smo kao ljudi, kao vjenici, kao sljedbenici Krista uopće uspjeli na temelju našeg golemog iskustva u životu i sa ustima punim riječima poput "ljubav", "bližnji", "obitelj" uspjeli doći do zaključka da nismo sposobni raniti osobu koja o nama ovisi otkada znamo jedno za drugo, otkad smo se srcima osjetili, odkad smo joj otvorili svoje srce, pa makar i samim rođenjem... Kako to da zaboravimo da nas dijete treba ne samo da joj stavimo kruh na stol, novac u džep, krov nad glavu, odjeću na ramena i obuću na noge... Treba nas da joj budemo uzor ljubavi. Bezuvjetne. Potpune. Ravnopravne.
Ravnopravne. Ljubavi iznad ponosa.
Jesmo li uopće svjesni koliko možemo raniti neku osobu? Ili smo još uvijek svjesni samo da druga osoba može raniti nas. Osobito ona bliska. Jer ipak, mi smo najbitniji. Uvijek samo mi.
Nismo cijeli život gomilali iskustvo kojeg bi drugima prenosili da bi se na kraju ipak ponizili.
I rekli volim te...
Post je objavljen 20.02.2007. u 22:34 sati.