Ona je živjela u jednoj ulici daleko od očiju onog presvijetlog velegrada i onog dimnjaka što je ostalim curama maglio oči. Ona je sve vidjela bistro, nije bilo nejasnoća. Sve je bilo onako kao što treba biti. U njenoj glavi. Čak i rečenice koje su joj donosile jedine sreće - bile su uravnotežene baš onako kao što je to ona htjela - ta kurva slastičarska. Nosila je ona sve oko sebe, pa čak i torbu. Nosila je rogate krvopije oko struka, ali nikada nije plakala. Nije znala plakati. A kada bi plakala, samo bi glumila. Glumila, ona glumica - kurva slastičarska. Svi su je zvali "mala karanfilka" jer je voljela mirisati ruže, ali samo onda kada su u blizini cvali jorgovani, koji su mirisali na karanfile. Njena osjetila su donosila jutra na prozore susjeda i onih koji su željeli biti njeni susjedi. Imala je mačku. Mačka je bila trudna sa mačkom od rođaka. Nije bila incestoidna ta mačka, a ni - kurva slastičarska. Ona je imala sve što su svi drugi oko nje mogli poželjeti, no to nije bilo očima vidljivo, jer ju nitko nikada u stvari nije ni vidio. Nikada. Nju su vidjeli samo onakvu kakva je ona nekada bila. Kad je bila mala. I sad je mala, ali nije niska. Ima pletenice, ali ih ne nosi često jer ju onda prijatelji provociraju. Ne izgleda ona kao Eva Longoria, ni kao Michael Jackson. Ona ne postoji. Da. Ona ne postoji u pravom smislu riječi, ona bi samo željela da postoji. Kurva slastičarska. I postoji, ali samo u očima onih koji njenih kolačića nisu vrijedni, a to su pekari koji su, u večini slučajeva, slani. A ona slatka. Kao šparoge uvaljane u šećer i namazane pekmezom. Ona ima prijatelje koje ne voli, koje mrzi, ali oni nju vole. Samo zato jer je kći. Jer je kći - kurva slastičarska. Ona nije žena, a nije ni djevojčica. Ona je groznica.
Ima slatke obraze, ali oni nisu uvijek tu.
Nisu crveni ti obrazi i više nikada neće biti. Možda i hoće, ali ona to neće znati jer je kupila nove naušnice od bakšiša kojeg je zaradila dok je čistila stepenice ispred "glavne zgrade grada". Ona nema vjeru u Boga, ona nikome ne polaže račune jer zbori s vilama kad je sama, pa joj san nije kao kod drugih medvjedića. Nikome nikada nije dala sebe ni svoje sne. Nosila je rogove po danu, a noći bi joj rasla krila iz zjenica, jer je imala kristalno roze oči. Druga djeca su je se bojala jer joj je brat bio svećenik. Nije bio zao, ali bio je svećenik.
On je radio u jednoj banci i tamo brojao nokte ženama koje su dolazile vraćati svoje obroke u zamjenu za kapljicu maslinova ulja, koje je svećenik uporno otpuhivao sa svojih dlanova. Jer, smetalo mu je sunce. On nije znao za crne rupe u tenisicama, ni za smrad koji je donosio svaki novi oblačni dan. Svećenik je znao prodavati svoje istine za šaku mjesečevih prašnih zrnaca.
Svećenik je jedno jutro, dok je palio svoj auto, zamislio drvo. Nije to drvo bilo ni blizu njega, ali on ga je zamislio. I još je zamislio da je drvo slastičarna. Bio je normalan cijelu godinu, a danas je zamislio drvo. Nije znao kojim putem da krene. A auto je upalio iz prve. Nije mogao prešutiti svoje misli pa je pozvao sestru da mu pomogne. Ona je donijela panadon i amoksicilin koji je on pomirisao i pljunu. Sestra je plakala jer joj je rekao da je kurva. A ona to nije bila. Nije bila ni slastičarka. Čak nije ni sladoled voljela. A on joj je to rekao. Volio je on svoju sestru, no otkad je njena mačka prirodno zanijela, on ju je zamrzio i počeo nazivati pogrdnim imenima čak i onda kada bi mu ona željela pomoći. Udario je stablo i na krošnji naručio šnicle. Jer je zaboravio da je drvo slastičarna. A nije bilo nikoga. Samo on i šnicla. A volio je životinje jesti i gledati kako jedu druge životinje. Kurva slastičarska je plakala na balkonu, a on joj je pokazivao srednji prst i psovao "mačku kurbanjsku šta se jebe okolo". Ona se bacila s balkona, ali je pala na drvo. Ono slastičarsko drvo koje je on bio zamislio. Ali njega nije bilo više tu. On je otišao na posao. Gledao je nokte, a ona je plakala na krošnji listopadnog drveta za vrijeme samog jesenskog proljeća koje je donosilo novo zatišje kišnih dimenzija. Ona nije umrla. Nije još, ali ona to želi jer je ubila crve koji su jeli jabuke ispred kuće, u jednom restoranu gdje je riba najvažniji dio menu-a. Dan danas ona žali za svojim bratom koji je ostao trudan. Ali nije plakala, znala je da dijete nije njegovo, a on je svaki dan bio sve deblji i deblji i deblji...
Onda su oni plakali skupa.
Njemu je bilo žao jer joj je govorio ružne stvari, pa ju je tako, jednom prilikom, nazvao kurvom slastičarskom, a ona je plakala jer je glumila da plače sve ove godine. A on nije imao godine kraj sebe da ih izvadi iz džepa pa da se njima obrani od njene zle kobi. A nije bila zla, samo je htjela da bude. Da postoji. On je ubio njenog psa, a mačku je zadavio golim rukama dok je ona s prijateljicama igrala briškulu u birtiji podno brijega na kojemu se slivao snijeg u potoke krvi i mesnatih stanica. Nije plakala, samo ga je jedne noći zaklala kuhinjskim nožem, ali on nije umro. Krvario je. Cijele noći su ga slušale vrane.
Spasio ga je doktor.
A ona je ubila sebe, pa doktora. A on nije umro, nije ni ona.
Samo su svi plakali. Osim nje.
A doktor je bio peder koji je volio i mačke,
pa je bio ljut na njega, kojega je spasio, no nije ga ubio jer mu se sviđala njegova sestra. Prestao je biti peder, a svaki dan je redovno išao u slastičarnicu spašavati slične ubojice mačaka. Svećenik je kasnije osnovao Emo-Punk bend, gdje je njegova kćer, koju je nedavno rodio, svirala bubnjeve, a njegova sestra i doktor iz slastičarne su bili "back vokali" na pjesmi "Killing my diet in the noon". Svi su sretno živjeli, ali nisu plakali jer su shvatili da su i homoseksualci zapravo - pederi i da zaslužuju sve kao i oni. Nisu homofobi, ali nose majice na kojima piše "U.S.A.". To je ime njegove kćeri.
Nosili su svilu oko ušiju kada bi im slane srdele pobijegle iz broda.
Nisu imali radio i internet su krali od susjeda.
Svećenik je još bio i električar. Često.
Post je objavljen 19.02.2007. u 23:43 sati.