Bujrum… Uđite... Ovo je moja avlija. Tu mjesto je gdje svima dobro želim. Tu mjesto je gdje nema zla poći kojim. Šta da misli insan da tu se sladit nečim može doli sladom mednim i orahom smeđnim.
Kad se miris mira iz fildžana širi, cvijeće šalje svoje emisare. Raspravlja se o tom ko će ljepše da nam radi i fildžane da nam sladi. I baklava je svježa pa se nako svako osladiti oće, da pozdravi i selamit da će.
Joj kako divno i onaj gore sada pjeva, od nikoga nesmetan, još lipe procvjetale slasno pa da Unom zažubori i taj miris glasno. Idu djeca sve se nešto smiju, dva jarana iza ko braća iz iste vodu piju.
To avlija je moja, niko dirat neće moći u nju jako. Ko da dirne neka mu belaja ne treba jer nije insan od takvoga neba. Neka, neka ljudi dok se neće problema radit, štogod ono tamo da se naigramo. Kome treba više od tog išta, pa halalio sam više da me vjetar njiše.
Joj buraz, pa avlija je to moja. Ima tamo i bos da se hoda. Nema tamo nego jaran do jarana i rođo do starog dajdže što smijaše se Idriz. Onom biće da ga imenom su zvali i svi se uglas smijali. Ma pusti brate neka halali se sve, al neka naše Novske Avlije.
Post je objavljen 21.02.2007. u 00:02 sati.