I što napraviti kada se zadnji kristalni toranj počinje naginjati, pa sa gromkim praskom padne na tlo, razbijajući svoju strukturu i šireći svoje ruke sazdane od komada stakla pomete naš vid? Kako se obraniti od neizbježnog, od nečega što nam je sudbina priuštila? Kako? U trenu kada ostaneš sasvim sam, u trenu kada više nema povratka, kako se okrenuti i vratiti nazad u život?
Sve nade polako padaju u vodu, sva obećanja, nadanja, veselja i užitak polako padaju u vodu, tope se kao plastelin u pečnici. Ne shvaćam kako hodati uzdignute glave kada te svi pljuju, kada nikome ne vrijediš apsolutno ništa, kako se održati kad si u očima ljudi manji od zrnca prašine. Kako podnašati konstantne kritike, nikada ne biti dovoljno dobar, ma koliko se trudio, trpjeti poglede koji se podsmjehavaju i inferiorno smiju? Kako?
Kako disati kada te svi pokušavaju zagušiti, oduzeti ti ono malo čega još imaš, pokušavaju te posvojiti i promijeniti, nametnuti svoja iskrivljena pravila ili jednostavno, ignorirati te? Kako pružiti ruku prema nekome kada se već opekla u tolikim vatrama, kako shvatiti tko što želi? Kako se uklopiti, u tmuran i suhoparan život, bez ikakve radosti i ponosa, kako živjeti na taj način?
I dok stojim, a hladnoća me preuzima, vjetar otkida tjelesnu toplinu i ostavlja me hladnim, i dalje se pitam: kako? Kako i zašto? I kada kiša počne padati, i polako ispire sve krivulje i boje, sve sitne radosti iz duše, ostajem gol, smrzavam se na vjetru zaborava i osjećam kako nestaje sve što sam pokušavao izgraditi. Zidovi od tvrdog kamena i čelika pretvaraju se u vosak, bivaju rastopljeni na suncu i odlaze u zemlju, mješaju se s pepelom i tvore kašu ljigavih svakodnevnih problema.
Sve veliko jednom mora umrijeti, sva se remek djela uništiti, sve mora proći, nestati, otrgnuto zubom vremena od svojih korjena i početaka. Svaki korak ponovno zvuči šuplje i kada se u tami noći ponovno čuje odzvanjanje cipela na dugom hodniku ja više nisam siguran da li stiže netko iz davnine koja je nestala ili smrt, da me odbaci za njima. Ništa ne ostaje, sve se mjenja, samo odrazi urezani u ledu koji čeka proljetno sunce. I kako živjeti sa tim saznanjem?
Nestati ću jednog dana, neću se ni osvrtati, samo propasti do kraja, biti izbrisan. Nitko neće mariti. Nitko se neće osvrnuti zamnom. Na sprovodu se neće proliti suza, tek iverica koj prska dok se zadnji čavao spušta u okvir moga lijesa. I tiha zemlja. Koja će me zagrliti, dati mi toplinu za kojom čeznem, i primiti me k sebi, sa svim mojim manama i vrlinama. Vratiti me njima, Paloj Ekipi, ponovno, u dane ponosa i slave!
Sjena... ostajem sjena u društvu, drhtava i prhka, išćekujući dodir vjetra ili nečiju ruku, da me prihvati, da me utješi kada će biti potrebno, samo... da bude uz mene.
Ili stjena, čvrsta i nepokolebljiva? Mislim da je to nečija druga životna priča... Ja samo živim, iz dana u dan, pokušavajući izdurati, pokušavajući shvatiti ljude i način na koji uništavamo sve oko sebe. Ležeći na obali Save i promatrajući oblake kako prolaze, jedan za drugim, u neka druga, daleka, bolja vremena...
Idem. Nekamo. Polako išćeznuti u mrak, ostavljajući za sobom samo tračak magle, koja se vraća na mjesto, kao da nikada nije niti bila probijena. Idem, u samoću, hladnoću, polako išćezavanje.
Post je objavljen 19.02.2007. u 22:30 sati.