-STUFF-
NESTAO U VREMENU I PROSTORU
-U malom gradu Taconi, na Siciliji, živio je na imanju grofa Zanettija vrijedni zanatlija Alberto Gordoni. Umio je da napravi sve, od cipele do kuće, a i vješto je izrađivao mačeve. Pošto se radi o 18. stoljeću jasno je da je takav čovjek bio od velike koristi grofu. Možda ga je i zato grof Zanetti oženio s jednom svojom rođakinjom. Brak nije bio baš pretjerano dobar, a od djece su imali samo jednu mršavu, vječito nezadovoljnu kćer. Vrijedni Alberto je vječito stalno nešto eksperimentirao i od pomoćne štale je napravio pravu malu alkemičarsku radionicu. Znao je da se zadrži i po nekoliko dana u njoj. 3. svibnja 1753. godine nestao je u dvorištu dvorca, na očigled žene, grofa i mnogobrojne posluge. Zakoračio je i nestao. Provjerili su tlo, ali nije bilo nikakve rupe u koju bi mogao propasti. Udovica se vrlo brzo preudala, a kćer Roseta je ostala na imanju Zenettijevih, kao učiteljica njegove djece. Dvadeset i dvije godine poslije istog dana Alberto Gordoni se pojavio na mjestu gdje je bio nestao, u dvorištu zamka Zanetti. Zatekao je zapuštenu kuću i radionicu, očigledno iznenađen. Ušao je u dvorac Zenettijevih gdje ga je domaćica dvorca prepoznala. Za tih dvadeset dvije godine ostao je isti. Čuo je da su grof Zanetti i njegova ljubljena Loreta umrli i da je on proglašen mrtvim. Nije mogao shvatiti što se dogodilo, ni kako je moglo proći toliko godina. Susret sa kćerkom bio je neugodan. Roseta je tvrdila da on nije njezin otac i tražila da ga bace u tamnicu. Kada je došao mjesni policajac, domaćica dvorca i sluge su se uplašili, i izjavili da stranca ne poznaju. Pošto je Alberto bio uporan, odveli su ga u ludnicu koju su držali katolički svećenici. Doktor, otac Mario, poslije punih sedam godina druženja u samici , odlučio je da porazgovara sa Albertom Gordonijem. Mada prilično zdravstveno iscrpljen, Alberto je očigledno bio uvjeren u svoj identitet. Naveo je toliko mnogo podataka da je otac Mario, preko crkvenih knjiga i pomoću izjava mnogih svjedoka, koji su se u međuvremenu ohrabrili, prilično lako utvrdio da je u pitanju neuobičajena stvar i da se tu možda radi o zabludi. Zaintrigiran, nije žurio da zatočenika pusti ali ga je prebacio u pristojniju prostoriju. Vršio je pritisak na Alberta da mu otkrije gdje je bio tih 22 godine i na kraju ga ucijenio. Nema slobode ako ne čuje cijelu istinu. Alberto se branio da, ako i ispriča, nitko mu neće vjerovati, a otac će Mario tek onda biti uvjeren da nije normalan. Konačno, prihvatio je ucjenu. Dugo se ničega nije sjećao, skoro tri godine. Zatim je, mada maglovito, sastavio svoju avanturu. Vrijeme između njegova nestanka i povratka nije trajalo ni jedan dan. Propao je kroz nekakav tunel i stvorio se u nekakvoj velikoj dvorani osvijetljenom mutnom bijelom svjetlošću. Nije bilo nikakvog namještaja, samo neke čudne sprave za koje nije znao čemu služe. Kleo se da je vidio gvozdene ljude, sa buljavim staklenim očima. Tada je čuo glas, kao da mu netko šapće u uho, ali iznutra, koji ga je molio da se predstavi. Osvrtao se ali nije vidio tko bi to mogao biti. Glas ga je požurivao, gotovo molio. Kada je rekao ponešto o sebi, uključujući mjesto i vrijeme događanja, vidio je sliku. Veliko platno je bilo puno nekakvih točaka i zvjezdica i sve je nekako treptalo. Bilo je i nekakvo biće, izduženo tek jedva vidljivih linija; činilo mu se, zbog duge kose, da je u pitanju žena. Ispričala mu je da je upao u crvotočinu i da ga teško može vratiti natrag. Ukoliko u roku nekoliko sati ne uspiju da ga vrate, ostat će zauvijek s njima. Dok je čekao da ga vrate, jer ih je molio da to učine, pričala mu je o svemiru. O rupama koje proždiru u tami, o ćutljivim bijelim patuljcima, o mislima koje putuju brzo kao svjetlost, o dušama bez tijela i o metalnim tijelima bez duše. Osjetila je njegove zanatske sposobnosti i pričala mu o gradovima koji lete, o bolnici koja ima rezervne ruke i noge, o medicini koja garantira vječnu mladost. Nažalost mnogo toga je odmah zaboravio. Samo malog dijela se poslije sjetio, zajedno sa ljutnjom na tu magličastu prikazu. Ili su ga obmanuli ili su zaboravili da mu kažu da je u međuvremenu na zemlji prošlo 22 godine. Mada je otac Mario bio uvjeren da se radi Albertu Gordoniju, sve ispričano, blago rečeno mu se zgadilo. Toliko je bilo bogohulno da je odustao da razmišlja o nesretniku kao normalnom čovjeku. Samo ga je još tračak znatiželje držao kad je zamolio Alberta da mu pokaže gdje se to dogodilo. Poslije tri dana su stigli u Taconu, i ubrzo bili u centru pažnje. Već prilično iznerviran, Alberto je praćen mnoštvom mještana, pokazao rukom ocu Mariu gdje se o dogodilo. Zatim je sa sretnim osmjehom, zakoračio u prazno. Dvadeset i devet godina poslije prvog nestanka Alberto Gordoni je to učinio opet, taj put pred mnogo većim brojem svjedoka. Otac Mario je naredio da se zazida prostor gdje se to dogodilo, proklinjući đavolja posla. Mada se pričalo da je to zato da se još netko ne bude otet od Đavola mnogo je vjerojatnije da je to učinjeno da se Alberto Gordoni ne pojavi ponovo. Ukoliko je uopće tako nešto i pomislio da učini.
- Je li ova priča napisana po stvarnom događaju kako se tvrdi ili je pak to izmišljena priča odlučite sami. Vaša volja. Blessed be…
Post je objavljen 19.02.2007. u 16:37 sati.