Nedavno sam uzeo čitati knjigu oca Jamesa Manjackala, "Uđite u arku".
Iznosim jedan dio iz njegove knjige koji me se posebno dojmio.
Pa, evo svjedočanstva:
"Jednom, kada sam na povratku u SAD, putovao zrakoplovom iz Frankfurta u Bombaj, let kojim smo trebali putovati u 21 sat bio je odgođen za devet sati. Tako sam zajedno s ostalim putnicima morao prenoćiti u hotelu.
Kad god imam priliku svjedočiti o Isusu, rado o Gospodinu pričam svima koje susretnem. U sobi do moje odsjeli su Albert i Annie, koji su prvi puta putovali u Indiju kao turisti.
Kad sam se predstavio kao svećenik, Albert me upitao što sam radio u Europi. Odgovorio sam: "Propovijedao sam Sveto pismo". Tada se nakašljao i promrmljao da je "u svijetu danas mnogo ludih ljudi". Uzvratio sam da je to istina i da sam i ja jedan od njih. Tada se propitivao o osiguranju moje putne karte i bio je vrlo znatiželjan je li moja karta posebno osigurana. Rekao sam da smo moja karta i ja davno osigurani, i to od strane najboljeg osiguravatelja - Isusa.
Tada se glasno nasmijao i rekao: "Mislio sam da ste samo budalasti, ali sad vidim da ste najluđi od svih ljudi. Moja je karta osigurana kod najbolje američke tvrtke." Tome je dodao: "Vi u Indiji trebate Boga jer ste siromašni, nama Bog uopće ne treba." Time je naš razgovor završio i prije spavanja još sam molio za tog čovjeka. Ujutro smo ponovo razgovarali o različitim stvarima i sprijateljili se.
Za vrijeme putovanja sjedili smo vrlo blizu jedni drugima. Odjednom je zrak postao jako topao i zrakoplov je počeo čudno podrhtavati. Pilot nas je umirivao, govoreći da zrakoplov prolazi kroz "zračni džep" i da je to uzrok jakih turbulencija. Zamoljeni smo da sjedimo na svojim mjestima i stegnemo sigurnosne pojaseve."
Tada se zrakoplov počeo vrlo silovito tresti, ljudi su počeli u panici vikati, strahujući od gotovo sigurnog pada. Pilot je molio ljude da se stišaju, ali oni su i dalje vikali uopće ga ne slušajući - zavladala je sveopća panika.
Albert, koji je sjedio pokraj mene, upitao me: "O..., oče, što se događa? Što je ovo?". Uzvratio sam mu sa smiješkom: "Samo smo nekoliko kilometara od neba."
Izgleda da je shvatio moj smisao za šalu i rekao: "Da, oče, umrijet ćemo u ovoj nesreći. Oprostite mi za ono što sam sinoć rekao da mi nije potreban Bog. Žena i ja smo katolici, nemamo djece i uopće ne idemo u crkvu. Sada je gotovo! Nećemo vidjeti Indiju! Recite nam što da radimo da se pripremimo na smrt!".
Po logici stvari trebao sam im reći da se pokaju za sve što su loše učinili i odriješiti ih od grijeha.
Taad mi je Duh Sveti progovorio, inače ne činim ništa bez "konzultacije" Duha Svetoga, On je moj stalni suputnik. Upitao sam ih hoće li učiniti ono što im kažem - spremno su odgovorili da hoće. Da sam ih u tom trenutku tražio da dube na glavama, oni bi to bili spremni učiniti jer su bili očajni i bespomoćni.
Rekao sam im da odvežu pojaseve, da stanu na noge i da zazivaju ime Isusovo zajedno sa mnom. Vikali smo "Isus, Isus" iz sve snage, tada nam se svih 356 putnika zrakoplova pridružilo, vičući iz svega glasa "Isus, Isus!".
O, to je zaista bio nezaboravan trenutak, kao da nas je nebo dotaknulo!
Molitva poniznog prodire kroz oblake i on
nema mira dok ona ne dođe do Boga
(Sir 34, 17)
Tada sam ugledao Isusa u tom zrakoplovu. Njegova je prisutnost bila zaista snažna. Zagrlio sam Alberta i radosno uzviknuo: "Albert, ne boj se; Isus je s nama!". Bio sam siguran da će biti spašeni svi koji zazovu Njegovo Ime (v. Dj 2, 21; 4, 12; Rim 10, 13) jer je Bog dao to Ime iznad svakog imena da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno (v. Fil 2, 9-11).
Ime Isusovo je vrlo snažno i veliko jer kad se sastajemo u Njegovo Ime, On je s nama (v. Mt 18, 20). U Njegovo Ime možemo izgoniti demone i činiti čudesa i ozdravljenja (v. Mk 16, 17).
U tom zrakoplovu naučio sam kako moliti svim srcem i s potpunom vjerom i predanjem. To vikanje i zazivanje Imena Isusovog trajalo je točno devet i pol minuta.
Tada smo primijetili da se zrakoplov negdje spušta. Bilo je to iznenadno prizemljenje, svi smo odjednom osjetili veliki pritisak u očima i ušima. Uspjeli smo sletjeti u zrakoplovnu luku u Frankfurtu iz koje smo i poletjeli.
Kada smo izišli iz zrakoplova, policajci su ljude smirivali ljubeznim riječima i krijepili ih sokovima i zakuskom.
Pilot se tada ispričao putnicima, rekavši: "Žao na je za sve što se dogodilo, kada smo pritisnuli zeleni signal (da je putovanje sigurno), svi motori osim jednoga odjednom su prestali raditi. Izgubili smo vezu sa zračnom lukom i zaista nismo znali što učiniti. Kada ste glasno počeli vikati ime Isus, odjednom smo dobili vezu s ovom zračnom lukom i sada smo ovdje. Za nekoliko će sati drugi zrakoplov krenuti za Bombaj."
Pojavile su se suze zahvalnice Bogu u očima svih putnika, svi su govorili: "Isus nas je spasio!". Albert mi je prišao, zagrlio me i rekao: "Tvoje je osiguranje ipak mnogo bolje od mog američkog!" Danas je Albert moj dobar prijatelj, živi intenzivnim kršćanskim životom, vjeran je molitvenom i sakramentalnom životu i lijepi dio svojih prihoda daje siromašnima i za evangelizaciju."
Za tekst sam putem e-maila pitao oca Jamesa i on mi je dao blagoslov da ga objavim.
Kome god sam dao da pročita, pročitao ili ispričao ovaj događaj ostali su zapanjeni. Kao da su odjednom dobili dobru dozu svijesti Isusove prisutnosti.
Blagoslov svima vama!
Post je objavljen 18.02.2007. u 13:38 sati.