Negdje, a zapravo nigdje koprca se jedna prokleta duša. Oko svoje osi se vrti. Plaća grijehe svojih predaka. „Prokleta sam“, shvatila je. Izlaska nema. Gdje god da krene ide u smjeru gdje ne želi. Ide prema svojoj propasti. Nema izlaska iz toga začaranog kruga. Ništa više ne ovisi o njoj, a nikad i nje, ali sad je toga svjesna. Svjesna svoga prokletstva, svoje kobne sudbine ide dalje, ali želi stati. No, ni to ne može. Možda joj je to sudbina, možda nije prokletstvo, možda... a možda čak i samo sanja. Što da radi? Da plače, da se bori, da se nada, možda najbolje da odustane. Odustane od svega, možda, možda je to čak i najbolje. Bez truda bar zna da je tako i zaslužila, zaslužila svoju kobnu sudbinu. No, je li to nešto što zaslužimo? Muče ju pitanja, a odgovora ni na pomolu. Neće ih nikad ni dobiti, zna da je to isto dio njenog prokletstva. Koja je svrha onda išta i pitati se, ma koja je onda svrha uopće i razmišljati. Zna što ju čeka, bar je tu istinu spoznala. Ha, istinu. Zar bi itko i želio takvu istinu znati?
Post je objavljen 18.02.2007. u 10:20 sati.