kako idu riječi one stavrosove pjesme "umoran sam prijatelju, umoran...." tako se nekako i ja osjećam, ali ne fizički već psihički..dali ste ikada osjetili tu vrstu umora?....kod mene to ide ovako: radim i na poslu i kod kuće, sve je super, sve čisto i skuhano, idemo na ples, planinarimo, organiziram sve što moram i sve ide kao podmazano....razgovaram s djetetom, pomažem joj koliko me traži, saslušam muža, sestru, mamu.....sve sa smješkom i veseljem......a onda dođe trenutak kada počnem osjećati da sam potrošena.....shvatila sam da mogu puno toga dati, ali da istovremeno ne punim sebe, uopće ne razmišljam o sebi, ja sam samo osoba koja služi da dvori, da udovoljava...nije da me druge ne maze i paze, ne, ali ja sam toliko okupirana da napravim sve najbolje za nekoga, da ne vidim te osobe.....eh, kada shvatim što radim, onda postanem ljuta na sebe.....kada sam ljuta na sebe, naravno da izgledam namrgođeno, a to se izvana shvati da sam ljuta na druge, što dovodi do nesporazuma, a iz nesporazuma dolazi i svađa, a poslije svađe se nitko dobro ne osjeća, itd......i tako u krug........katkad se osjećam kao djete koje treba još odrasti, možda želim biti djete?možda se podsvjesno želim vratiti u to doba? zašto? o Bože dragi, što bi gospodin dr. Froid imao posla........
i kada se osjećam tako "šuplje" nazove me draga prijateljica koja kao da zna da mi treba nešto reći, kao da me čita kao knjigu.....dođe moj mužek, zagli me i kaže kako me voli.......dođe moje dijete i pokloni mi onaj veseli smješak.......i sve nestane kao rukom odnešeno.....problem je u tome što nisam opuštena već veči dio provedem u nekom grču, bespotrebnom glupom grču......zašto smo mi ljudi tak komplicirani....bljak......
no, sretna sam što ipak vidim te lijepe stvari oko sebe, ima toliko divnih ljudi, toliko ljubavi, toliko sreće i ipak znam da sam sretna osoba, ne samo zbog toga što imam, već najviše zbog toga što se sjetim da uživam u tome........žao mi je ljudi koji to ne primjete od svih briga što ih imaju i cijeli život provedu tražeći sreću, a ona se nalazi svuda oko nas....riječ, osmjeh, dodir.....sve je to sreća, sreća što imamo tu čast to primiti......i onda, bez obzira na tmurno vrijeme vani, ja osjetim takvu toplinu da imam osjećaj da je vani sunce, sve mi je ljepše i veselije.....znam da će doći oblaci, da ću opet biti u nekom svom filmu, ali isto tako znam da sam okružena divnim ljudima koji će me podsjetiti, kada ja zaboravim, da svi mi zajedno činimo sreću....
svima želim ugodan vikend, da se dobro odmorite i zabavite........meni se smješi vikend pun druženja sa dragim ljudima, turnir i sve što ide uz njega (sendviči, držanje figa isl), ali i peglanja, spremanja, pranja, kuhanja......no, sve to je znak da živim normalnim životom i Bogu hvala na tome.....
Post je objavljen 16.02.2007. u 09:31 sati.