„I…Kako se osjećaš?“ reče on sjedajući na moj krevet.
„Pa dosta dobro…“ Zagrnula sam se jednim od pokrivača jer je ovdje bilo dosta hladno; veliki prozor nasuprot moga kreveta bio je širom otvoren. Mislim da je to shvatio jer se ustao i zatvorio ga.
„Bolje?“ kimnula sam glavom. „A trag kletve? Ne boli?“ Odmahnula sam; nisam mu baš previše govorila i previše objašnjavala jer je znao bolje od mene što mi se to zapravo dogodilo. Iako, čovjek bi očekivao da će me boljeti. Da, istina, povremeno je peckalo i nekada se nisam mogla pomaknuti ali to nije bilo nešto strašno zbog čega bi pravila drame… Na nekim mjestima rana je bila dublja, na nekima plića. Izgledala je prilično čudno…dosta paralela i linija koje su u konačnici tvorile simbol za vatru. Tijekom noći sam i imala dojam da gorim…rana je bila veoma vruća i krvarila je. Ali nikada nije boljelo. Smiješno, zar ne?
„Jim… Mogu znati što mi se dogodilo?“ Približila sam se jer sam zbilja željela znati a mislim da sam nakon svega, objašnjenje i zaslužila.
„Bojao sam se da ćeš me to pitati.“ Rekao je sa smiješkom. „Ali da, imaš pravo, zaslužuješ znati. Pa, prije par tjedana trebala si se naći sa tvojom majkom. Rekla si mi to kada smo bili kod jezera a ja sam učio Povijest Magije… Toliko se sjećaš?“ Kimnula sam glavom i dala mu znak da nastavi. „Nedugo nakon toga, ti si praktički nestala i nitko nije znao gdje si…osim mene. Barem sam to mislio. A dok nisam provjerio, nisam mogao nikome reći. U konačnici sam se sasvim slučajno našao tamo gdje si i ti bila. Zatvorena u tamnici Londona prije više od 500 godina. Alasea…jedna od čarobnica koje rade za tvoju majku te željela ubiti ali nakon što sam na čudan način, zapravo, stekao njeno povjerenje…imao sam priliku da te vratim. Tu, u Hogwarts.“
„Znači tako… A trag kletve?“ upitala sam znatiželjno se vrteći na mjestu.
„Djelo tvoje majke nažalost. Nisam siguran da li je to urok, kletva, obična čarolija… Ne znam…sve se nekako zbrkalo onda kada sam te vidio kako vrištiš na podu sobe dok je ona izgovarala riječi koje su ti to učinile…“
Ostala sam bez daha. Više ga nisam imala što pitati. Sve je bilo jasno. Moja vlastita majka me željela ubiti…ili ureći…baciti kletvu na mene…ali nije me htjela živu a kamoli razumnu.
U sljedećih nekoliko tjedana vratila sam se na nastavu. Svi su bili blaži prema meni nego inače; kao da je cijeli Hogwarts znao nešto što ja nisam. To mi je zbilja išlo na živce… Ponašali su se kao da sam invalid u najgorem smislu te riječi. Te bi mi nosili torbu, te bi mi pomogli oko zadaće, te ne moram igrati metloboj…čak se i Potter ponudio da mi pomogne. U tom trenutku nešto mi je postalo opasno sumnjivo. Zaustavila sam Anith u jednom od hodnika i povukla je u stranu. „Mogu znati što se događa? Zašto ste svi tako…tako… pa znaš??!!“ Šutjela je cijelo vrijeme, nije mi se obratila ni jednom riječju. Prodrmala sam ju ali nije se obazirala. „Anith…Anith…!!“ U konačnici je podigla svoj sneni pogled. „Večeras, u 8 u Mračnoj šumi.“ I jednostavno je otišla. To joj nije bilo slično. Nikada nije voljela Mračnu šumu a kamoli kasne izlaske u nju…ali nisam imala izbora. Morala sam znati.
Stajala sam na ulazu u Mračnu Šumu točno u 8 kada sam primijetila Anith među drvećem. Krenula je dublje unutra…morala sam trčati za njom kako ju ne bi izgubila iz vida i kako bi ju mogla slijediti. U jednom trenu više je nije bilo ispred mene… „Anith!“ Okretala sam se tražeći naznake po kojima bi znala kojim bi ona putem mogla proći. Ali naznaka te vrste nije bilo… „Lumos!“ rekoh nesigurno upravljajući štapić prema tami oko mene. Samo drveće…ptice…i nešto što se meškoljilo u daljini. „Anith, ako si to ti, samo da znaš da nije smiješno.“ Osoba sa kukuljicom izađe pred mene uparujući štapić prema mojoj nozi i izgovarajući nekakve čudne latinske riječi. „Anith, što radiš? Nije smiješno… Anith, boli me!“ Sjedila sam na hrpi lišća, potpuno sama izuzev te osobe koja me mučila…i nisam znala kako da se spasim. Odjednom je ta osoba nestala prestrašena pokretima među grmljem. Ustala sam se i oslanjajući se na drveće…na bilo što zapravo, krenuh u društvenu. Ali nisam mogla. Mislim da me tek sad taj ožiljak počeo boljeti. Pala sam uza zid nedaleko od Velike Dvorane kada me primijetio Daniel. Vraćao se sa večere. Još uvijek je izgledao točno onako kako sam ga pamtila; samouvjeren, prekrasnoga osmijeha, dostojanstven i zabrinutoga pogleda kada god bi me vidio… Znala sam da sam mu pravila samo probleme! Dotrčao je do mene u trenu kada me vidio kako napola ležim. Kleknuo je pokraj mene i pogledao mi nogu.
„Dante, krvariš… Moramo do bolnice.!“
„Ne, Daniel… Nema šanse. To oni ne mogu popraviti…“
„Dobro, onda ideš sa mnom.“ Primio me a ja sam mu stavila ruke iza vrata tako se naslanjajući na njega.
„Odakle ti ovdje?“ rekoh. On je prošle godine završio Hogwarts.
„Sudac sam na školskom SP u metloboju koje će se održati u Durmstrangu. Trebam trenirati s vama.“
„Kako misliš –s vama-?“ Bila sam potpuno zbunjena.
„Pa i ti bi trebala ići…ali ako ovako nastaviš…“ okrenuo se prema ulazu u Gryffindorsku „hrabrost“ a zatim nastavio „nigdje ti nećeš ići.“ Bilo je u društvenoj oko 50 začuđenih pogleda kada me on unio unutra. Nisam znala da li im to smeta ili ne ali u svakom slučaju je bilo čudno… Ta sva došaptavanja su me itekako živcirala. Spustio me na sofu a onda mi počeo brisati nogu koja je opasno krvarila. Odjednom je do nas došla Lana sva uzbuđena i prestrašena.
„Dante, što ti se, k vragu, dogodilo? Trebala bi sad paziti na sebe…!“
„Znam, Lana, znam…ali… Gdje je Anith?“
„Gore u sobi. Cijelu večer uči Čarolije.“ Ostala sam zatečena. Zapravo, ne toliko zatečena koliko iznenađena činjenicom da se netko potrudio presvući u moju naj frendicu, ući u Hogwarts…i to sve sa jednom namjerom, da me ubije.
„Ali ako to nije bila ona, a očigledno nije, onda…tko jest?“ Mrmljala sam sebi u bradu više nego što sam govorila njima.
„Tko jest što?“ upitala je Lana pijući pivoslavac.
„Ma ništa. Moram ići…“ Daniel se sav uzrujan ustao sa sofe.
„Ne može ti nigdje ići sama.“ Nasmijala sam se. Ponašao se kao da me mogao spriječiti, iako je jako dobro znao da nije…
„Žao mi je. Ali moram.“ Izašla sam iz društvene i krenula natrag prema Mračnoj Šumi.
Post je objavljen 15.02.2007. u 15:07 sati.