Ne znam kako bi započela ovaj post, jer ne želim da me dožive kao plačljivicu, jer ih je tek nekoliko poteklo. Ne želim da me dožive kao slabića, jer to nisam, i baš me boli briga ako me dožive kao osjećajnu osobu, jer to jesam i ponosim se time. Furijozna sam na one koji glume bezosjećajne..Nije li to zapravo jadno, sramiti se svojih osjećaja, držati ih u sebi pokazujući neko sasvim drugo naličje..Imam pravo na ovo malo tuge i osjećaja koji me ispunjavaju neugodom..
Nema ga više, a jutros sam toliko htjela da ga bude, da traje još, da se još neki put sretnemo, da se izgrlimo i izljubimo.. Nažalost, to se neće dogoditi..
Znam, jutros je razum radio svoje,i bila sam gotovo uvjerena da će ga naći negdje u kafiću,da će se vratiti sam, ali nije...Ne znam što se točno izdogađalo, ali trenutno niti ne želim znati...
Nema ga više..ali ja svejedno čvrsto vjerujem da su duše naših najdražih uvijek uz nas, da nas čuvaju i prate..Nadam se da će čuvati moje najdraže na putu, jer ne bi volila da im se išta desi. Ne bih to podnijela,jer su njih troje jedine osobe koje iskreno volim i za koje bih dala i svoj život ako treba.
Zato ne želi da mi sada govore ono što ja već znam, da će biti bolje, jer znam da hoće, da ću preboljeti, jer znam da hoću,da su sve to životni šamari i lekcije, jer znam da jesu, da će me ojačati, jer znam da hoće, preboljela sam i gore.
Šamar k'o šamar, zaboli al ideš dalje..
I ja ću, as always..
Luv ya, Festina..
Post je objavljen 13.02.2007. u 17:23 sati.