covjek otvara vrata svojeg pakla da bi pustio unutra samo jedno slovo koje je usko vezano za zlocin njegov i kaznu koju nije vidio, kazna ga gleda u oci stidno i on odlazi, na odmor od njihovih, pogrdnih pogleda, u sumu svojeg djeda, na groblje izgubljenih dusa, tamo lijeze pod zatvorenim nebom cekajuci drvosijece da dodju sa sijekirama hladnim i otvore mu put prema zvijezdama, kojima je uvijek htijo cuti glas, cuti njihov pijev o sljepim bogovima koji pecaju u dubokoj tisini, duse izgubljenih, prociscavajuci more zivota, zavrsavajuci sve s jednim vriskom, vijecnim krajem...
Post je objavljen 11.02.2007. u 23:55 sati.