-Trrrrr trrrrrrrr-zvoni. Al nikad ne znam jel portafon ili vrata.
-Molim?-odlučujem se za portafon. Imam razlog za to.
-Jel počela proba?-pita pubertetlija, frend moje Velike klinke.
-Je, je, već kasniš-glumim da imam pojma o čemu se radi.
Proba? A zato su sve grickalice u njenoj sobi, zato me bole uši od buke i zato pjevam u sebi Komšije će da me biju zbog preglasnog rokenrola.
Od te večeri do danas kod mene su (sad već znam što) probe. Nisu to one tihe, šnajderske, gdje se isprobavaju novi kostimi i gdje se eventualno može čuti jauk zbog uboda pribadačom. Tu se isprobavaju decibeli električnih gitara, električnih bubnjeva, električnih pojačala i mikrofona. I moji živci. I Srećko baš nije prestretan. Podvije rep i samo me gleda kao da kaže: Pusti mi Kemala, molim te.
Grupa Elektrica ima samo tri člana. Zato zvuče kao da su Band Aid samo s puno više decibela, a miris njihovih pazuha osjeća se još satima nakon probe kao da se u toj maloj sobi održavao turnir u malom nogometu. Obučeni u crno, masnih dugih lasi, stvaraju. Bože-me-sačuvaj. System Of A Down je mila majka naspram ovih.
Od te večeri kompjutor više nije zanimljiv, Play Station dvojka je pljuga. O onom portablu neću ni govorit. Test iz matematike je tek preksutra, a pas je glup. Brat je suvišan član naše obitelji. Ne želim razmišljati kako mene doživljavaju. Svaki put kad uđem u sobu malo razvuku usta u smiješak pa ih brzo skupe u ozbiljnu facu i zakolutaju očima. Valjda je to znak da sam im draga.
Već su odradili par svirki rođendanima u isto tako premalim sobičcima. Znam da se njihov miomiris zavukao čak i u tepih. Jadna im majka. Ovim slavljenicima. A i sviračima, isto.
Zadnjih me dana drži neka paranoja. Pošto susjedi šute i ne bune se na buku, moram imati neki drugi strah. Bojim se da će Velika klinka postati slavna. Ne bojim se što će imati puno novaca, što će dečkići trčati za njom čupajući kose i vrišteći kao nekad curice za Beatlesima. Brine me što će paparazzi trčati za mnom. Jer ne trčim baš brzo od dućana do doma. Možda bi trebala počet uvježbavat to. Do savršenstva, a da mi se pritom ne razbije 10 jaja. Ili kolko već kupim.
Već se vidim kako, skrivena iza tri broja prevelikih sunčanih naočala za najoblačnijeg dana u godini, stojim u redu u Fini sa namjerom plaćanja mjesečnih računa i čitam u najnovijem broju Glorije o sebi.
O tome kako sam u no-name i još k tome ofucanoj trenirci izašla jedno jutro u lokalni tabaco shop i brojala sitno za kutiju cigareta, a moj pas je pritom popiškio onu kantu za smeće, ispred.
O tome kako i dalje otključavam auto tako da prvo gurnem ključ u bravu, a onda ga okrenem malo u lijevo, sve dok se ne čuje klik, umjesto da, kao moj susjed, s prozora pritisnem gumbić, a auto ga pozdravi nekim čudnim zvukom i s četri svjetlosna namigivanja istog.
O tome kako sam u subotu u jutro izašla iz frizerskog salona sa istom frizurom s kakvom sam i ušla, samo su mi pofarbali tamni izrast. I o tome kako je ta ista frizura već godinama OUT.
-Trrrrr trrrrrrrr-zvoni. Valjda je potrafon.
-Molim?-Je. Portafon je.
-Jel počela proba?-pita čupavi.
-Ne. Proba je odgođena!-lažem, a ni ne trepnem.
Lagali bi i novinari o meni. A ja baš volim svoju no-name ofucanu trenirku.
A i Kemal dobro pjeva.
Post je objavljen 08.02.2007. u 09:45 sati.