Bilanca nakon godinu i pol: jedan oženjen, jedan zaručen, jedan zauzet, barem jedan peder. Reći ćete: na svojim sam pogreškama sad sigurno naučila dovoljno. I zaista, Marko C je bio savršen.
Prije svega, slobodan i hetero. Zgodan dečko: visok, smeđa kosa i plave oči - na tu kombinaciju cure gotovo uvijek padaju. Pametan: s lakoćom je shvaćao i teže gradivo, ispite polagao bez puno sjedenja za knjigom, a zadatke rješavao originalno i spretno. Ludo zabavan: pravi komedijaš, sjećam se kako su i najdosadnija predavanja tijekom kojih sam pored njega sjedila brzo prolazila. Štoviše, kad danas u knjižnici vidim curice koje u muškom društvu histerično hihoću, pomislim najčešće "been there, done that" i kako nam takvi izljevi oduševljenja pod utjecajem hormona ne služe na ponos. No i to je dio odrastanja... shvatit će i one što još nisu.
Pamtim ga još iz srednje škole, s raznoraznih natjecanja. Rekla bih da se on mene ne sjeća, službeno smo se upoznali tek poslije mature. Kako su mnogi moji srednjoškolski prijatelji bili i njegovi, a i na faksu smo se uvijek kretali među istim ljudima, znali smo skupa provoditi vrijeme i izvan faksa. Za mene više nije bio samo kolega, niti samo prijatelj. Naravno, nisam mu to rekla.
Bila je to još jedna na Sljemenu provedena subota. Svi smo se okupili: Marko, Lucija, Lucijin fan klub, itd. Nakon Sljemena se išlo na Kaptol na pizzu. Toga dana u restoranu shvatila sam da Lucija i Marko imaju puno više zajedničkog nego on i ja. Reklo bi se, na istoj su valnoj duljini iako ga ja poznajem već dugo, dugo, a ona tek odnedavno nešto bolje, a dijelom i zahvaljujući meni. Pa jesi li čitala ovu knjigu, e kako ti se sviđa, daj mi preporuči neku... Pa ovo, pa ono. Čak je pohvalila i Stjepana, njegovog najboljeg prijatelja, dečka kojeg sam uvijek uzimala u obranu kada bi ga ona nazivala ograničenim i dosadnim fahidiotom.
Poslijepodne na povratku kući, Marko me iznenadio svojom živčanošću. Održao je u tramvaju monolog o tome kako ja njega uopće ne poznajem. Bio je skroz čudan i nisam razumjela otkud je sad to došlo. Ne poznajem ga? Pa ne poznaje ni on mene.
U to vrijeme Marko se pridružio Lucijinom fan klubu. Postao je jedan od onih mojih kolega koji su je obasipali pažnjom, komplimentima, dosjetkama, nasmijavali i zašprehavali. Neki više, neki manje. Kao što su neki od njih doprinijeli manje mom osjećaju manje vrijednosti, a neki više. Primjerice kolega koji je proveo cijelo jedno stajanje u redu za menzu (tada se kod nas čekalo jako dugo u redu) i pripadni ručak (ja sam i tada užasno sporo jela) nastojeći prekinuti svaku moju rečenicu upućenu Luciji jer on je sad tu da s njom razgovara.
Luciji baš i nije smetala Markova pozornost, kao što joj uostalom nije smetao niti cijeli fan klub. I to iako je znala da mi se Marko sviđa. Ali zato je meni smetalo. Jako. I smetala mi je njena pristojnost. Da se oko mene mota tip koji se sviđa mojoj prijateljici, pa koliko god to motanje bilo obično ili pomodno, pobjegla bih glavom bez obzira. Dobro, ja jesam čudna, ali ipak... Ne znam jesu li u to vrijeme ili pak ranije zahladili Lucijini i moji odnosi jer bilo je još toga što je davalo do znanja da se nećemo međusobno još dugo tolerirati. No svi smo se dalje družili. Kakva su to samo prijateljstva u kojima potpuno promijeniš mišljenje o drugoj osobi, a vaš odnos prividno ostane isti.
I opet smo se tako jednom Marko i ja našli u tramvaju. Komentirali stanje u zemlji, svijetu. Marko se po običaju zafrkavao, a u trenutku kada sam ga pokušala u znak odobravanja primiti za nadlakticu, izmaknuo se. Ili je možda tramvaj baš u tom trenutku usporio? Ne, mislim da nije u pitanju bila sila inercije, nego njegova mentalna sila. Izmaknuo se.
Toga sam ljeta otpisala Luciju. I dalje smo imale iste prijatelje, razgovarale normalno i prividno nesputano, o svemu i svačemu, o Marku i njegovim preostalim ispitima. No gdje nema povjerenja, nema ni prijateljstva. Neko vrijeme nakon toga odustala sam i od Marka. Ne sjećam se više kako i kada, jednostavno se dogodilo.