Ne boli me to sto znam da nisi ni suzu pustio,
niti to sto znam da nikada ovako nisi patio.
Ne boli me cak ni sve nepromisljeno sto si izustio,
i ako mislis da nije tako, pogresno si me shvatio.
Sve sto si rekao ionako nisi izgovorio prvi put,
sve sam ja to od tebe vec cula i prije.
I nije da neznam sto je to kad me hladno stjeras u kut,
dok se tvoje lice bezbrizno dalje smije.
Mene ne boli to sto ponovno pricas o kraju,
i sto obecanu mi vjecnost kao komad papira paras.
Ne boli sto moje usne i tvoje hladne poljupce znaju,
ne boli, to je vec navika da samocu u meni stvaras.
Nemoj mi brisati suze, pusti ih, neka teku.
Sama cu podnjeti sve, pa i njih.
Pusti me da sanjam neku ljubav, davnu, daleku...
Pusti me da ti ponovno poklonim stih.
I nemoj misliti, ni na trenutak samo,
da me boli sve ovo sto radis mi jos jednom u nizu.
Ipak se mi, ljubavi, predobro znamo,
i koliko god bili daleko, opet smo si blizu.
Ne boli me to, vjeruj mi, i slobodno kreni...
Mene lomi samo jedno, ubija me i rastuzuje:
Sto ces se ti opet, ponovono vratiti meni
A ja cu opet misliti: ma on to zasluzuje...
Post je objavljen 06.02.2007. u 01:52 sati.