Pregled posta

POZIV U PONOĆ- Neven Bertičević

You have reached...now I am not at home... Glas Dražena Petrovića, vrpca, telefonska tajnica u njegovom stanu u New Jerseyu. Ostavite poruku, nisam kući. Opet te nema doma, javi se, u redakciji sam.Poziv je stigao, obično u ponoć, gotovo redovito u ponoć. Kad je bio kući. - Bertičević.

Nitko se nije tako javljao, samo Dražen Petrović. Samo Dražen. Stotinu puta. Tisuću. U četiri NBA godine. Iz Portlanda i New Jerseya, Poziv u ponoć. U četvrtak nikad nije promašio. Nikad. Noć Europske lige.

- Kako je prošla Cibona, tko je postigao poena, kako su igrali. I Hrvatska, Šibenik i Zadar. Šibenik, uvijek u mislima. Prvi dani, najljepši dani. Djetinjstvo.I Ijubav koja je trajala. Ljubav koju je teško opisati, nemoguće zapravo.

- Znaš, diga' bi se u pet, šest. Prije škole. l otišao u dvoranu. Samo ja i čistačica. Ona je sređivala dvoranu, ja koševe. Stotine ubačaja, tisuće ubačaja. Svaki dan prije škole. I dribling. Stavio bi stolce i driblao. I uživao. Svaki dan. Svaki, svaki dan.

Avion iz Pariza je sletio u ponedjeljak. U šest. Jole je bio tamo, tata. I Jadranka, Acina supruga. Biserke nije bilo, dežurala je pored telefona, čekala da se Dražen javi. Uvijek se javljao, kad je stigao tamo gdje je krenuo. Uvijek. Tog ponedjeljka je ostao mrtav, do ponoći. I nosio je smrt. Užas. Dražen se nije vratio. Ostao je u Frankfurtu. You have reached... Dan prije povratka. Povratka kući u Zagreb. I opet se javio. - Bertičević.

Ostalo je još nekoliko sati do leta. Povratka kući, definitivnog povratka kući, NBA liga više nije stanovala u životu Dražena Petrovića.

-Ne mogu više, dosta je. Dokazao sam, sve sam dokazao, više nemam snage. Ni živaca. Vraćam se doma, igrat ću u Europi. I vratit ću se u Cibonu. Jednog dana.

Tu na aerodromu sjetio sam se opet priče o Draženu Petroviću. Petro, kako su ga Amerikanci zvali. I svaki tekst, označen kao Petro. I ovaj. Užas.

- Vidimo se u Zagrebu, popit ćemo piće. Razgovarati o svemu. Sjetio sam se, na povratku iz Pariza. Roland Garrosa. Trijumfa Sergia Bruguere i smrti Dražena Petrovića. Nismo popili piće, nismo razgovarali. Nikad nećemo popiti piće. Nikad više. Nikad više Petro na ekranu. Uvijek u mislima. I srcu. Uvijek. Telefon je zazvonio u sedam, sedam ujutro. Zvao je Mario. Prijatelj i redakcijski kolega. Mario nikad ne zove u sedam, nikad nije zvao u sedam. Strah i suze.

- Dražen je poginuo. U Njemačkoj. Jučer, u šest, oko šest.

Muk, suze i sjećanja. Četiri godine je proveo u SAD, NBA ligi, Četiri godine. Znam sve frustracije godine i nešto više provedene u Portlandu. Rick Adelman mu nije vjerovao. Ili nije imao pravo vjerovati, ili mu nisu dopustili vjerovati. Svejedno, danas je svejedno. A on je vjerovao. Vjerovao je Draženu Petroviću.

- Ne može mi dati smeće vrijeme. Ne može, idem iz Portlanda.




Prihvatio je New Jersey, Dražen je uvijek donosio vlasitite odluke, Otišao je u Meadowlands. Rizik posla? On je uvijek riskirao.

- Dali su mi priliku, rekli su igrat ćeš. Više mi nije trebalo. Samo to. Ovo je svjetska liga, ovdje prolaze samo najbolji. A ja vrijedim 20 poena po utakmici, ali moram igrati.

Igrao je. I bio je zvijezda. Od prvog dana. Pobjednik. Dvedeset godina.

- On je momčad, Dražen je momčad. On je sve. Pobjednik. Konačni pobjednik.


Dan Peterson, tada je bio trener Simaca, Simenthala ili kako već želite, velike momčadi iz Milana. Jedne večeri, zagrebačke večeri kad im je Dražen Petrović zabio 47 poena. I sam ih pobijedio. Nisu biti jedini. Sjećanja, sjećanja, stizali su poput rijeke. Od sedam. Sedam ujutro. Ne želim vjerovati, nitko ne želi vjerovati, ali vrti se. CNN ,prva vijest, Dražen Petrović, njegovi poeni, trice. Život, na ekranu. A danas...

Dvadeset godina u novinama. Nikad nisam sreo takvu kombinaciju. Pobjednika. I kad je gubio. Onim rijetkim trenucima kad je gubio. I onda je bio pobjednik. I danas, kad ga više nema. Pobjednik. Pisati o prijatelju, kojeg više nema. Užas. A mora se. Zbog Dražena Petrovića i onih koji će doći. Nakon Dražena Petrovića. Učiti na njegovom primjeru. Pobjedniku. Nikad, u dvadeset godina novinarstva nisam sreo čovjeka koji je bio totalni profesionalac. Poput Dražena Petrovića. Kombinacija talenta i totalnog profesionalca. Bio je ovisnik. Ovisnik košarke. Koja mu je bila život. Nije morao gledati statistike da bi bi znao koliko je postigao. Odmah, nakon utakmice. Još vruć. Znao je koliko je zabio, znao je koliko je gađao. Totalni profesionalac, Od prvog dana. Ako je nekom mogao zabiti 50 poena, nikad nije zabio 49. Nikad. I sve ih je tretirao jednako. I nakon najvećih poraza. Uvijek je živio u budućnosti. Najvećih poraza u Ciboni, drugi dan je došao na trening, lopta je bila, neizostavni dio garedrobe.

- Idem na trening, pucati. Život. Ne možeš svaku dobiti.

Išao je dalje. Pobjednik i kad je gubio, u rijetkim trenucima poraza. Takav je život, to je uvijek govorio, ne možeš svaku dobiti. Sjećanja, uvijek samo sjećanja. Od sedam, sedam ujutro u utorak. Vrijeme je stalo, za mene je vrijeme stalo. Zauvijek. I teško je pisati, nemoguće. Bez sjećanja. Četiri godine je proveo u SAD, čuli smo se dvaput tjedno, barem dvaput tjedno. I uvijek ista pitanja.

- Što je u Hrvatskoj. Što je u Šibeniku. Kako je Cibona.

Sve je želio znati, od poena, do zadjeg poena. Cibona je živjela u srcu Dražena Petrovića. I Hrvatska. Premda je bio daleko, u Portlandu ili New Jerseyu.





- Vratit ću se, jednom ću se vratiti. Barem na kraju karijere. Godina, dvije. U Cibonu.

A danas, što možemo reći danas? Što uopće možemo reći. Nakon svih tih silnih poziva. Besanih noći. U New Jerseyu i Zagrebu, uvijek je bio tu, uvijek se javljao. Ne želiš vjerovati a istina te pritišće. Uvijek se javljao kući, mami Biserki kad je stigao u neki novi grad. I neku novu utakmicu. Uvijek. U ponedjeljak je telefon ostao mrtav. Do ponoći. Prokleti poziv u ponoć. Stigao je, u ponoć, izmedu ponedjeljka i utorka. Suhoparni, težak, poziv koji je srušio sve.

- Žao nam je, vaš sin je mrtav, poginuo je u prometnoj nesreći.

Priča u koju ne želiš vjerovati, priča u koju je nomoguće vjerovati. A ipak se vratila. Od sedam, sedam ujutro. Ne želiš vjerovati, a znaš da je istina. Mogu li reći da smo bili prijatelji? Imam li pravo reći da smo bili prijatelji? Košmar, od sedam ujutro, nakon poziva koji je stigao u ponoć. Uvijek je stizao u ponoć.

- Popit ćemo piće i razgovarati o svemu.

Filma koji se danas vrti. Nikad nećemo popiti to piće. Nikad više. I sjećanja. Život. S košarkom. Uvijek, uvijek s košarkom. I kad je igrao u Šibeniku, priča, priča kojoj nema kraja. Priča koja nikad neće završiti,

- Kad izađe na teren ima četiri, sve ostalo je u njemu, njegovim rukama. Pet ako odiga normalno, četiri ako ne odigra normalno.

Uvijek je igrao. Pobjednik. Od prvih dana, u Šibeniku, sve do New Jerseya. Pobjednik. Čovjek koji je mogao sve. I više od toga. Gdje god je igrao. U Ciboni, Real Madridu, Portlandu ili New Jeseyu.

Bio je kralj. Dražen Petrović je bio kralj.

Rafael Rullan, nekad kapetan Real Madrida.

- Mi znamo što znači gubiti. Mi smo izgubili Fernanda Martina, izgubili ga poput Dražena Petrovića. Kralj, kralj europske košarke. I svjetske. Kralj i profesionalac kakvog nikad nisam sreo. U košarci i tenisu. Nikad. I nikad ga neću sresti. Amerikanci bi rekli, "ultimate profesional". Čovjek koji je živio za košarku, ne od košarke.

Gledam ekran i gledam naslov Petro. Stotinu, tisuću puta Petro. Uvijek isto. I suza koja je napokon krenula. Suza za prijatelja. Ako tako mogu reći, ako tako smijem reći. Godinama smo bili poslovni partneri. I prijatelji, dvaput tjedno, barem dvaput tjedno. Na relaciji Hrvatska - SAD.

- Što ima doma, kako je doma? Kako je u Šibeniku.


Sjećanja i suze. Poziv je stigao u ponoć. Ali ne na našu adresu. Poziv obitelji Petrović. Nažalost, vaš sin je mrtav. Rečenica koja je srušila sve. Cijeli svijet. Iluziju. Suhoparna i okrutna. Jedna od tisuću koju će sudski tumači izgovoriti.

Vaš sin je mrtav. I muk. Samo to. I španjolska priča. Lolo Sainz, čovjek koji danas vodi španjolsku reprezentaciju, čovjek koji je vodio Dražena Petrovića.

- Košarka je bila njegov život. I automobili. Kad je došao u klub, rekao je "porsche". Košarka i automobili. Razumio sam ga, Hrvatska je živjela u njemu. Od noge do glave. Zauvijek. I jedini način na koji je mogao pomoći Hrvatskoj bila je košarka. Košarka koju je igrao. Najbolja na svijetu. Pobjednik. Gdje god se pojavio. Dražen Petrović. Pobjednik. I kad je gubio, u rijetkim trenucima kad je gubio. Poziv u ponoć. Uvijek u ponoć.

- Kako je prošla Cibona, tko je postigao poene?

Film koji se vrtio od sedam, sedam ujutro. Svakog četvrtka. Gledam Acu. Suze i čvrstina. Želio je ostati čvrst, nije mogao. Suze, suze za brata. Suze koje nikad neće nestati. Petro. Posljednji put Petro. Samo na ekranu. Nikad u srcu.

- You have reached...now I am not at home.... Vrpca se vrti. Od ponoći. Ili sedam ujutro. Nikad više. Zašto? Zašto, zar je to danas uopće važno?

Zbogom, prijatelju..






Post je objavljen 03.02.2007. u 15:27 sati.