Marketing
Izazovi i osjećaji
Jednom dragom dečku, vršnjaku moje najdraže, koji se osjetio pozvanim opravdavati pred profesorima, jer piše blog, ostavila sam slijedeći komentar:
Nemoj se opravdavati nikome za ono što činiš u životu (pišeš, pjevaš, ljubiš, plešeš...)
Pod pretpostavkom da ne vrijeđaš i ne ponižavaš nikoga, a siguran si u ono što radiš, ma što to bilo, ne moraš se opravdavati nikome. Ni profesorima.
Možda ponekad treba tek nabaciti misao: što ću misliti o ovome za pet, deset, dvadeset godina... kad bi bilo moguće
Poslijednjih dana čitajući komentare kod mene, a i nešto šire, osjetila sam sličan poriv.
Za opravdanjem vlastitih misli. I smišljala sam čak i tekst u kome ću opravdanje umotati u celofan isprike zbog otvorenosti...
A onda sam se sjetila tog komentara i shvatila da ne mogu pobijati samu sebe jer to nema smisla.
Ne bih bila baš neki primjer generaciji svoje kćeri pričajući jedno, a radeći drugo.
Jednostavno je.
Ne moramo se u svemu slagati.
Ali to ne znači da se moramo ljutiti kad nas iznenadi nečija neočekivana reakcija.
Još manje se smijemo vrijeđati...
Ne daj Bože-ogovarati!
Tu sam godinu dana.
Ovo je virtuala i ne gledamo se u oči. Osjećaj je sasvim različit.
I mada u virtuali i na javi razmišljam potpuno jednako, možda u nekom kafiću ne bih vikala istom žestinom.
Ali ovdje znam „zavikati“.
Iz želje da malo zatalasam atmosferu općeg odobravanja, pustih želja za ugodnim danom i apsolutnog slaganja s vrlo često i nepročitanim tekstom.
(Da ne govorim o čitanju između redova)
Ponavljam, neću vas tapšati po ramenu i kimati glavom.
Neću s ushićenjem pisati kako i ja isto tako mislim, ako to nije istina.
Neću vam davati glupe savjete da se strpite, da izdržite i slične stvari, ako znam da je pravi trenutak za brzo djelovanje ili borbu.
Ali u borbi ću pomoći i to nisu prazne riječi.
Onaj tko piše na blogu o teškim životnim problemima, ima iz nekog razloga potrebu pisati.
Da li je to vapaj za pomoć ili tek ventil za olakšavanje svakodnevnog života, to svatko zna najbolje za sebe.
(O težini križa na svom oltaru još nisam progovorila)
Playera je jednom rekla da traži izazov srcu.
To dođe kao izazov životu.
Svakodnevici.
Ne moramo se u svemu slagati.
Ali, ako želimo, možemo ostati dugo povezani ovom tehnologijom koja nam se spustila u dnevni boravak i spojila nas, valjda iz nekog razloga.
Ili da počnem pisati ljubavnu poeziju, drugim riječima da zašutim?!
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
Post je objavljen 03.02.2007. u 00:36 sati.