Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/blogoreja

Marketing

Cigo i gazde

Jedan od najdražih mi tekstova. Zato što je došao niotkuda, samo sam morao uzeti olovku i zapisati ga, kompletnog i perfektnog. Objavljeno je jednom, usitno, u Arkzinu, a datum na kraju je vjerojatno važan.


Ima ljudi što se rode
pa su poput bijesne vode.
Ima opet takvih ljudi -
neizmjerno blage ćudi.

Takav vam je bio Cigo:
ni za što se nije brig’o,
držalo ga nije mjesto,
prašio je vazdan cestom.

Kad želudac kruli - stane;
pa naprosi malo hrane,
čašu vina, žlicu meda;
za počinkom tada gleda.

Pedeset je - više! - ljeta
živio od dobra svijeta.
Kora kruha - kora leba,
Im’o Cigo što mu treba.

Živio bi on i više,
al’ mu kava zamiriše,
pa pohita putem kuće
miris koje ga privuče.

A u kući, gazda Mile -
spopale ga tamne sile!
A u kući, gazda Ante -
mračan kakvog ga ne pamte!

Gledaju se strašne gazde
i malo po vinu bazde.
Izmeđ’ njih se kava hladi -
posrijedi su teški jadi.

Sve to Cigo vidi, shvaća,
al’ je žeđ za kavom jača.
Ona vonja, um mu smuti -
Cigo zbori mjest’ da šuti:

“Napojite siromaha
napitkom od rajskog praha!
Milosrdni bud’te, gazde,
i zahvalan bit ću vazde!”

Pogledaju gazde Cigu
k’o na stranom pismu knjigu,
pa se smotre međusobno
i nasmiju uglas, kobno:

“Sjedi, Cigo, evo svile,”
pruža jastuk gazda Mile.
“Uzmi štogod sa trpeze,”
gazda Ante nudi meze.

A Cigi je k’o da sanja
tu raskoš i blagostanja.
Čudi on se pa se smije,
pije, jede, jede, pije.


Naposlijetku - evo kave!
Dv'je posude pred njeg stave.
“Eto, Cigo, pa se napij -
al’ moraš do zadnje kapi!”

“Što se mora nije teško,”
odgovara Cigo smiješkom.
Pa popije obje spretno
i na kraju mljacne sretno.

“Hvala, gazde ...”, poče Cigo,
on bi se od stola dig’o.
Ali gazde ni da čuju
već ti Cigu propituju:

“Sad na srce stavi ruku
i prekrati našu muku:
Kakva li je tvoja volja?
Koja kava bje ti bolja?”

Gleda Cigo gdje ga motre
pa graške sa čela otre.
“Kako: koja?” Cigo misli,
a strašni ga jadi stisli.

Vidi: gazde glade motke;
zato zbori riječi krotke:
“Shvatih, gazde, što smjerate!
Šegu s Cigom vi tjerate!”

“Igrate se, gazde, sa mnom:
ista kava tu i tamo!
Iz iste se džezve lila,
ista su je usta pila!”

“Nije kava bila ista,”
gazda Ante čudno blista,
“Tu šalica, tamo šolja -
jedna mora biti bolja!”

“Hajde, zbori! Nek’ je jasno!”
i Mile će odveć glasno,
“Reci da se pije bolje,
kad se pije baš iz šolje!”

Već je Cigo zažalio
baš sve što je jeo, pio.
Zažalio gozbu, kavu
te za svoju brine glavu!

Cigo klekne, oprost moli
što on obje kave voli:
“Dobre, umne gazde vi ste,
al’ meni su obje iste!”

Na to gazda Mile skoči,
gazdi Anti planu oči:
“Kako iste? Iste nisu!
Neće tele mačju sisu!”

Stisnuo je Mile šake,
k’o lopate vel’ke, jake.
Primio se Ante štapa,
jadan Cigo skoro skapa!

Doš’o vrag je, uz’o šalu,
pa udari Cigo hvalu.
Sve iz straha od palice
izjasni se za - šalice!

Opali mu Mile zdesna
tri udarca bolna, bijesna.
Vrisne Cigo da ga kolju
pa ushvali brzo šolju!

Nato Ante udre mlatit’
kada Cigo neće shvatit’.
Niti Mile ne prestaje
već od sebe sve baš daje!

Cigo vrišti: “Šal’ca! Šolja!
Koj’ vam drago nek’ je bolja!”
Al’ za sve je sad već kasno
i ishod se vidi jasno.

Ispustio Cigo dušu.
Gazde stale, teško pušu.
Otru zatim znoj sa čela
pa se riješe mrtvog tijela.

Poslije su za stolom sjeli,
kruh lomili, skupa jeli,
uz rakiju i uz strune.
A u grabi - Cigo trune.

Kroz klanac kad juri tijesni
opravdano voda bijesni.
Tako i sred uma uska
podivljala mis’o pljuska.

Al’ dok voda ide moru,
nema mira bijesnom stvoru.
U glavi mu vječno huči
pa on sebe, druge muči.


U Zagrebu, 23. 12. 1995.


Post je objavljen 12.02.2007. u 06:16 sati.