Duboko u gradu opustosenom tvornicama nalazila se prljava, stara zgrada. Tu zgradu su dobili obitelji poginulih branitelja, kao velikodusan poklon novcem zaprljane drzave. U svakom pljesnjivom jednosobnom stancicu zivjele su po dvije obitelji. Sto je licilo vise kao masovno kampiranje nego kao zivot. Na trecem katu, koji se cinio kao da ce se svaki cas urusit, zivio je adolescent Dominik, vise poznat kao Don-don. Prica, kako je dobio taj nadimak - nije ni malo interesantna, sto vise, dosadna je kao i svaki drugi aspekt njegovog zivota. Ustajao je svako jutro, odlazio je spavat svaku vecer. Don-don, u nekim trenutcima se cinio brilijantan, a u nekim trenutcima retardirani idiot. Sto je tocno bio, najmanje je znao on. Zivio je s prabakom i jos jednom malom obitelji koju nema smisla spiominjat, jer ga nakon smrti njegovih roditelja nitko nije htijeo kao teret. Njegov zivot nije bio nista posebno. Samo je obnavljao neprekidni krug trivijalnosti, novca i zivota.
12 i dvadeset je u podne, i Don-don ponovo kasni u skolu, sto vec postaje tradicija. Lagano krece prena kupaonici koja je dva koraka udaljena od njegovog madraca. Popravlja svoju trenirku koju voli nazivati pidjamom. Ulazi u kupaonicu s dva ogledala, jednim napuknutim, jednim skrhnutim. Don-don je znao nekad satima stajati besposleno samo buljeci u ta ogledala, pitajuci kako se to zapravo dogodio i pitajuci se dali je on sljedeci. U wc-u pokusava obaviti standarnu jutarnju proceduru, uredno se popisa po ruci, pokusava to oprati, no shvaca da nisu platili racun za vodu, kao i sve ostalo. Napokon nalazi rijesenje da se rijesi prljavstine. Brise ju od trenirku. Odlazi laganim korakom u kuhinju popiti vode koje nema i najest se hrane koje takodjer nema. Shvaca koliko je sati, i novo saznanje ga baca u tjesnu i grubu kocku panike. Pocinje vristati i zivcaniti na prabaku sto ga nije probudila, zurno uzima bijeznicu i nesto novaca od jos uspavanog susjeda. Oblaci traperice preko trenirke, majicu izbusenu cikovima i istrcava zurno iz stana.
Trceci niz stepenice, spotice se i pada na koljeno. Na rubu suza, stisce usnicu i nastavlja dalje sepajuci i vapeci za analgetikom. Bol uskoro prolazi. Shvaca da ima 45 min do drugog sata. Odlazi kod susjeda nazvati helenu kojom je opsjednut. Prvo ga susjed nepusta ali je Don-don nepopustljiv, samo ga trazi za poziv. Susjed popusta no daje mu samo za jedan poziv. Okrece kucni broj od helene i javlja se
- Dobar dan, dali sam dobio stan Minos?
- Ne, pogrijesili ste to je stan do nas. Javlja se arogantno zenski krestavi glas
- A jebi ga. Oprostite na smetnji, dovidjenja.
- Dovidjenja .Kreten... thio se cuje prije spustanja slusalice.
"Neka zadrta kuja, sto posto", pomisli. Susjed ga istjera iz stana, nevjerujuci mu da je okrenuo pogresni broj. Izlazi iz zgrade koje se smrtno boji, jer misi da ce se svake sekunde urusiti. I zaista je izgledala tako, nitko nije ustvari znao kako se odrzava u stojecem poozaju.
Helenina zgrada je dvije ulice dalje od njega. Zeli ju vidjet, prije nego sto ode u skolu i suoci se s razrednikom. Prije nego sto krece kod nje, glad ga prevladava i kupuje cips susjedovim novcima na novo otvorenoj trafici. Ulazi u njezinu zgradu i shvaca da lift neradi, pocinje lagano sizit, djelom zbog toga djelom zbog toga sto ona zivi na sedmom katu. Uspinje se do drugog kata, i sjeda na hladne stepenice. Brzim pokretom ruke otvara cips i zadovoljava mali dio gladi. Ostavlja vrecicu na stepenicama, brise se oko usta, no ne potpuno. Dolazi napokon do sedmog kata. Znojan, smrdljiv, prljav po hlacama i oko usta zvoni na helenino zvono. Helena otvara vrata i grubo ga pita:
- Sta ti hoces koji kurac?
- Dosao sam tebe vidjeti. Htijeo sam te pitat, dali bi htijela izac samnom koji put?
- Ha ha to ti je dobra. Zar stvarno mislis da bih netko poput mene uopce pomislio pogledati netkog poput tebe na cesti, kamoli izasao van s tobom.
I nakon tog malog govora, zalupi mu vratima pred nosom. Neznajuci sto dalje Don-don se lagano spusti niz stepenice do prizemlja, suzdrzavajuci se da nepocne vristat iz petnih zila "Kujo!" ugleda kako bljeda djevojka lezi u lokvi svoje krvi. I umjesto da pozove pomoc, on samo prolazi pokraj nje, jedva ju pogledajuci u oci. Izlazi iz zgrade i nastavlja trcati.
Nastavlja trcati prema skoli koja je udaljena 20-tak minuta pjesacenja, kao da se nista nije dogodilo. Nakon 5 min trcanja, usporava i prima se za mjesto gdje jednom bjesu njegova pluca, grca malo od umora i nastavlja hodati gledajuci u pod trazeci malo vece opuske. Napokon nalazi jedan i sretan kao dijete sprema ga u zadnji djep prljavo-poderanih traperica. Ostatak njegovih pluca se napokon oporavilo i nastavlja s trcanjem. Prvi put na semaforu mu se pali zeleno i nastavlja s trcanjem, i iz niodkud proleti auto i pokupi ga. Vozac izlazi iz auta u panici da vidi Don-donovo tijelo kako lezi nepomicno na zemlji . Vozac lagano pocinje luditi, kraj Don-donovog tjela, kad se najednom tjelo pocne micati i pokazivati znakove zivota. Vozac ushicen od srece grli Don-dona. Iako je mislio da je to neumjesno, jos je bio u soku od udarca pa Don-don nije mogao prigovoriti. Don-don napokon uspjeva progovoriti. Trazeci ga da ga pusti na miru, da mora zuriti u skolu. Vozac se predstavlja kao Lezaza, taijanski odvjetnik. Lezaza je mladolika spodoba, visine otprilike kao i Don-don. Ponudio je Don-donu da ga prvo odvede na hitnu da vidi jeli je sto slomljeno. No Don-don je bio uporan da ga odvede u skolu.
Netom nakon udarca dolazi do skole, izgedajuci poput izbjeglice iz holokausta. Prije nego sto izlazi iz Lezazinog auta, koji uopce nije izgledao kao da je dozivio prometnu nesrecu lazaza mu napominje da ce ga pricekati ako se predomisli glede hitne. Ispred renesansno ukrasenog portala skole cekao ga je njegov najveci nemessis, njegov razrednik, koji zapravo nije imao nista protiv njega osobno, samo je obavljao svoj posao.
- "Opet kasnis?" Upita ga grubim glasom
- "Oprostite nisam htijeo, nije mi sat zvonio i na putu me udario auto i ..." jadnim glasom ga pokusava uvjeriti Don-don
- "Nemoj lagat, sto si rekao prosli put, a da da ti je umrla prabaka, i ja sam ti oprostio pod uvjetom da nezakasnis vise nikada. Iako ides u popodnevnu smijenu dozvoljavas si da kasnis. Presao si svaku mjeru, ovaj put cu na razrenom vjecu traziti iskljucenje. "
- "Ali nemojte, molim vas! Umrijet cu bez skole, necu bit nitko i nista! Nemojte! Skola mi znaci sve..." Malim pateticnim glasom i s kojom krokodilskom suzom jedva izusti Don-don
- "Da ti je znacila sve dolazio bi na vrijeme i nebi skupljao neopravdane. Preporucujem ti da odes na hitnu da ti pogledaju tu posjekotinu na celu ili doma. Ovdije nemas vise nista traziti."
- "Ali..."
- "To je sve sto cu reci. Dovijenja gospodine Dominik."
Tim rijecima razrednik se okrece i ulazi u skolu.
Post je objavljen 02.02.2007. u 01:49 sati.