Budim se u krevetu crnih ruza, bolnih trnja, gledam u spodobu svoje iskvarene maste, plavoko djete visoko u oblacima svoje strasti, u crnini, u boli, u tuzi. Ustajem i krecem lagano prema njemu, da ga zagrlim, da osjetim, da placem s njim, no u trenutku vremena, u vjecnosti postojanja, pocinjem propadati kroz stakleni pod svojih bespomocnih ideala, pokusavam se uhvatiti za rub, no krhotine slomljenih snova su preostre i ostavljaju previse iskvarene boli... no ipak se primam cvrsto,nepustam, nije jos moje vrjeme...
Post je objavljen 13.11.2007. u 03:11 sati.