Marketing
Osobna fantastika
Zašto mi nisi rekao da sam budala? To je doista nešto što si trebao podijeliti sa mnom..
Valjda zato što je moj put jedno polagano, neopterećujuće, gotovo bih rekao pomalo ugodno iskustvo. Počinje sa laganim nemirom u prednjem čeonom režnju, u većini slučajeva popraćenim s trncima u probavi i blagom dekoncentracijom. Na misaonom planu, sigurnost je ključ. Mir i opuštenost su jako dobri preduvjeti za početak razvoja stvari.
U jednom sam trenutku primijetio da počinjem bivati uvjeren u poredak stvari, uočavati odnose i predviđati sljedove događaja. Uvjeren da ljudima trebam pomoći, ne bi li se događaji odvijali baš onako kako treba, hrabro sam postavljao leđa i gurao stvari naprijed svom silinom svojih sretnih uvjerenja. Pomaci se nisu događali osobito brzo, ali nije me to obeshrabrilo. Volim kada se do cilja dolazi polako; kroz krv, znoj i suze.
U trenucima lošeg raspoloženja činilo mi se da se zapravo ništa ne događa, da ljude svojim promišljenim savjetima zabavljam i da se smiju zanesenom i plitkom čovjeku, kao što i ja često činim. No, daleko od toga da sam već tada počeo smatrati da sam budala. To fantastično saznanje je naišlo kasnije, kao jedini mogući zaključak moje vlastite misli.
Tu, dok pijemo krv i palimo jednu za drugom, pričamo o društvu koje ne valja, ženama koje su neurotične kurvetine, sportu koji tu i tamo vadi stvar, mi smo ništa drugo no obične budale. To ti je, znam, posve jasno i mučiti će te ujutro kad se rastrijezniš i sabereš sve ono što se sada događa ili bi se moglo dogoditi. To je taj prvi stadij, kada opažaš stvari koje pokušavaš objasniti jednostavnim logičkim sklopovima. Sa sve većim poletom nasrćeš na materiju da bi razriješio dvojbe i pogrešna gledišta. Slažeš i mjeriš, procjenjuješ i važeš, tražiš i sudiš.
Nakon što, izmoren, shvatiš da od teorije nema kruha, krećeš u primjenu. Živiš po načelima onih dijelova svoje teorije koji ti se čine najljepše zaokruženim, pomno pazeći da ne napraviš kakvu pogrešku ili gaf. Pokušavaš to propovijedati ljudima oko sebe, znanima i neznanima, i slabo ti ide sve to skupa. Uopće se ne čini da se trude da bi te razumjeli već se nekako kiselkasto smiješe i klimaju lijeno glavama. Ukoliko se u tome krivo izraziš ili ti se, ne daj bože, potkrade kakva logička pogreška, ismiju te i pokušaju te obezvrijediti, obrnuto proporcionalno tvojoj fizičkoj nadmoći nad njima ili potencijalnoj koristi koju bi im mogao donijeti. Druge, koji razmišljaju i imaju neki stav koji se razlikuje od tvojeg, smatraš osviještenim, ambicioznim, ali nedoraslim zadatku. Jednostavno rečeno – glupim.
Trećih nema.
Tu i tamo iskusiš čin nevjere ili prokazivanja. U početku u tebi prevlada gnjev. Vremenom shvatiš da je stvar zapravo u tebi, da si se krivo postavio, dozvolio da se tako prema tebi ponašaju i da si sam sebi kriv. Oni s druge strane nisu uopće loši kako si ih vidio u trenucima gnjeva, jer mi svi imamo slabosti i ne treba ljude isključivati već pružati ruku kad god je to moguće. Uostalom, oni možda i jesu u krivu, ali ti ćeš to ignorirati jer si im nadmoćan i tako nadmoć pokazuješ. U stadiju ovakvog gledanja na stvari možeš biti potpuno siguran da si budala.
Ono što takvo stanje čini posebno opasnim je to što je po mom iskustvu ireverzibilno. Jednom dosegnuta, točka gledišta budale se teško napušta i imamo niz alata koji nam pomaže da ostanemo gdje jesmo. Ima tu i sitnih trikova, pričica i priča (sjeti se samo: političkih stranaka, vode i vina, svetog rata, samospoznaje, zena… i na vrhuncu: siromašnih duhom i kraljevstva nebeskog). Tebi je, Kaos-majstore, ionako popuno svejedno, a meni preostaje zadržati ovo stanje. Koliko izdržim ili dok sebi ne dokažem da sam ipak u pravu.
Za one koji su tražili moju sliku, evo je:
Post je objavljen 31.01.2007. u 11:10 sati.