Uglavnom mnogi stanovnici Lijepe naše nisu čuli za selo Miljevci u općini Drniš dok nisu oslobođeni od četničke okupacije 21.lipnja 1992.g.Burna je novija povijest sedam miljevačkih sela pod zajedničkim imenom Miljevci (Brištani,Bogatići,Drinovci,Širitovci,Karalići,Kaočine i Ključ),smještenih na platou između rijeke Krke i Čikole,gdje živi oko 1 200 stanovnika.
Miljevčani su bili u stalnoj opoziciji spram vladajućeg režima,a to ih je često skupo stajalo.
Da bi poboljšali svoj materijalni status na na škrtoj i oskudnoj zemlji,na početku XX stoljeća veliki broj muškaraca odlazi u Ameriku,kao obećanu zemlju blagostanja..Gotovo svi se vraćaju nakon nekoliko godina pečalbarstva rodnoj grudi,obogaćeni životnim iskustvom i američkim dolarima kupuju zemlju uz Krku i Čikolu.
Uz mukotrpan život na kamenjaru,osluškuju se politička gibanja na ovim našim prostorima.
Miljevčani se listom opredjeljuju za politiku popularnog vođe i učitelja hrvatskog naroda Stjpana Radića,a mnogi postaju vatreni radićevci..Stoga je razumljivo da je upravo na Miljevcima Radić održao svoj poznati govor o borbi za seljačke i hrvatske pravice.Kao spomen na taj događaj 1971. osnovna škola u selu Drinovci dobila je ime Stjepana Radića,koju,naažalost,u ovom domovinskom ratu razoriše četnici.
Velikosrpska hegemonija za stare Jugoslavije osjeća se i u miljevačkom kraju.Žandari skidaju s crkve hrvatski barjak,čemu se energično suprostavljaju Miljevčani,a među pobunjenicima ističe se Mika Stojanović.Kao opozicionari kraljevini i Karađorđevićevoj dinastiji,Miljevčani,uvjereni radićevci,uzvikuju da su za republiku,pa zbog toga Miljevci i dobiše popularno ime "Miljevačka republika".
I u drugom svjetskom ratu,a osobito poslije rata,mnogi Miljevčani postadoše stradalnici.U poslijeratnim čistkama "narodnih neprijatelja",velik broj Miljevčana poubijaše nove vlasti,a ti ljudi nisu se bavili politikom već su živjeli kao pošteni seljaci i Hrvati.
Naravno,imajući na umu i objektivne okolnosti,Miljevci s dosta zakašnjenja dobivaju struju,asfalt,vodovod,a u nekakvom industrijskom pogonu nema ni govora.Posljedica toga je velik val emigracije u prekooceanske zemlje (osobito Kanadu i Australiju) i Njemačku.Selo počinje umirati,napuštaju ga mladi,gase se rudnici u Siveriću i u Trbounju,gdje su radili i brojni Miljevčani.
Da je vođena racionalna politika u dislokaciji industrijskih pogona,ostao bi dio mladih ljudi na selu,a gradovi ne bi imali probleme koje imaju danas.
U takvim okolnostima dočekuju Miljevci "Hrvatsko proljeće" 1971. nadajući se ljepšoj budućnosti.Oduševljeno pozdravljaju tadašnjeg hrvatskog opozicionara dr. Franju Tuđmana na veličanstvenom mitingu u Drinovcima,koji objašnjava nacionalnu neravnopravnost hrvatskog naroda u Jugoslavij.Gotovo dvadeset godina kasnije (početkom 1990.),opet Miljevčani na istom mjestu slušaju dr.Tuđmana,koji ngovješćuje presudne događaje u ovoj zemlji Hrvata.
Došao je crni rujan 1991. kad su Miljevčani pred četničkim hordama morali u eksodus preko rijeke Čikole i skloniti se u primorska mjesta i gradove.Nakon 9 mjeseci oslobodili su svoje Miljevce 21.lipnja 1992.g. i zavijorili svoj hrvatski barjak.Zapaljeni i opljačkani mnogi domovi,oskrvnjene mnoge crkve(Ime Isusovo i Sv. Petar i Pavao),ponižavani,mučeni,ubijeni i zaklani Miljevčani nikad neće zaboraviti četnička zlodjela i ona će morati biti primjereno kažnjena.Uprkos teroru,ponovno su oživjela miljevačka sela,a miljevačkim kršom odzvanja pjesma hrvatska.Dok budu tekle Krka i Čikola,nikad Miljevčani neće zaboraviti svoje selo,ma gdje god živjeli,uvijek će svoje selo nositi u srcu i njime se ponositi.
prof. Ante Škeljo, Zabok
Eto ,malo dalje i bliže povijesti gledane očima prof. Škelje ne škode.
Za ovaj ružni dio mogu samo reći:"Ne ponovilo se"!
Post je objavljen 30.01.2007. u 16:18 sati.