Mislio sam napisati o jednom gorućem problemu (bar što se mene tiče jer imam malo dijete),ali onda sam naletio na jedan članak fra.Žarka Maretića u listu Miljevci pa ću se poslužiti dijelom.
"Tvoj je zid uz cestu,bolje reći na cesti.Ti kažeš:"Napravio sam ga na svom terenu.Imam pravo raditi sa svojim šta me je volja."Pri tome nisi mislio-ili još gore,ako si mislio,a ipak radio-da taj zid predstavlja veliku,realnu opasnost za prometne nezgode.
Daje već netko zbog tvog zida slupao auto,ako još nije vjerovatno hoće.Da će zbog tvog zida možda poginuti dijete,mladić ili djevojka,ili otac malodobne djece.
Samo zato što si ga sagradio uz cestu,na cesti,iako si ga mogao odmaknuti barem jedan metar dalje od ceste.
A ti kažeš da je taj komad zemlje tvoj i da ga nikom ne daš.Kažeš da si pošten i pravedan.Da bi za svoju zemlju bio spreman i poginuti ili otimača ubiti i pri tom se pozivaš na pravdu.
Ne ustupaš ni pedalj svoje zemlje koji bi omogućio da se probije ili proširi put,da bi se napravilo dječje igralište ili bilo što za opće zajedničko dobro.
Misliš li na to da će tebi za koju godinu kao i svakom smrtniku,biti dovoljan jedan kvadratni metar prostora gdje će te položiti?
Što ćeš reći Stvoritelju kada dođeš preda nj i skupa s njime pogledaš film,nepogrešivi snimak cijelog tvog života?Kada uvidiš da je tvoja gramzljivost prouzročila tešku nevolju ili gubitak života tvoga bližnjega?
Neka promisli o ovome svatko tko je naziđao ili ziđe zidove uz cestu,zidove na cesti,a takvih je mnogo u našim krajevima."
Eto tako zbori mudar čovjek.
Još sam da srušimo zidove.Ja ću počet sa svojim.
Post je objavljen 30.01.2007. u 00:48 sati.