Od svih tih godina najbolje pamtim pjesme. Na jednu ću, ipak, uvijek zaplakati jer se točno sjećam kako nisam smjela ući u sobu dok si ju snimao za mene. I koliko puta si ju ponovo odsvirao dok nije zvučala savršeno. I pritisak na gumbić REC, i prebacivanje sa jednog čuda tehnike na drugo.
Sada ju zapjevam kad mi je teško kao danas, kad sam sjetna kao danas, kad nema sunca kao danas i kad se probudim tužna. Kao danas. I kao jučer kad mi je zadrhtala ruka nad komadom papira, kad sam skrenula pogled, kad sam nijema koračala uz tebe. Onaj hladan vjetar bio je razlogom mojih suznih očiju.
Oprosti mi, molim te, ako se i ti tako osjećaš. Ne vjerujem da će biti bolje. To je samo jedan slogan neke udruge. Mislim da se zovu Klasa optimist. Ali bit ću ovdje kad krene po zlu. I dalje ću biti tvoj lipi anđeo.