....................
U sljedećoj fazi od 12. do 20. godine života, koja se zove pubertet ili adolescencija, ponovno se razbuktaju svakojaki strahovi i anksioznosti uz prateće smetnje ponašanja, što rezultira kompleksnom kliničkom slikom popularno zvanom adolescentna kriza. Da spomenemo samo neke: separacijska anksioznost zbog odvajanja od roditelja, nevoljenosti, nesposobnosti, strahovi zbog naglih promjena izgleda tijela, strahovi od bolesti, osiromašenja, neuspjeha, debljanja, seksualnosti, trudnoće, osjećaji manje vrijednosti. Na sreću, većina tih strahova i kriza su prolaznog, razvojnog karaktera i najčešće se sami riješe bez posebne stručne pomoći. Bez obzira na to što ništa neće bitno ubrzati tijek promjena nabolje, nastojte se prema svom adolescentu odnositi s uvažavanjem njegove individualnosti i privatnosti, pokušajte s njim pregovarati, a ne naređivati mu, učite ga da bude odgovoran i misli svojom glavom te da prihvaća posljedice svojih postupaka. Bavite se više sobom i svojim bračnim partnerom, a ne adolescentom pa će uz takvo vaše ponašanje lakše ući u svijet odraslih.
u stalnom traženju kako najbolje odgojiti dijete i pomoći mu, naiđem na tekst o strahovima kod djece......i pročitam ovu zadnju rečenicu i ono "Ups"..... shvatila sam da ustvari radim loše.......
to se zove "pretjerano gušenje djeteta u nedostatku nekih stvari"....ustvari mi starci isto nismo normalni...ustvari, da neke ne uvrijedim, ali svi mi želimo isto: želimo sve najbolje našem djetetu....ja imam samo jedno i to je vjerojatno jedna od stvari koje mi nedostaju....htjeli smo imati još ali eto, nije išlo, a bilo bi sigurno bolje i meni i mojoj kćeri, sigurna sam da je lakše odgajati dvije dijece nego jedno.....kada imate dvoje ili više djece ne trebate posebno objašnjavati dijetetu što je djeljenje, da bez obzira koliko smo različiti ipak ćemo dobiti jednaku ljubav, itd...braća uče jedno od drugih, tuku se i vole, dijele igračke a i roditeljsku ljubav, i jedan i drugi će biti kažnjeni za nešto loše, probleme imaju i jedan i drugi, i sl.... ja to svojoj objašnjavam teoretski ali često vidim da njoj i nije jasno o čemu joj ja pričam....pa dobro, i ja sebe katkad ne razumijem, čovjek se izgubi.......
no, da se vratimo na prvo i osnovno, ja sam shvatila da bi se trebala okrenuti sebi i svom mužeku i pustiti da djete neke stvari skuži i samo.....eh tu je sada problem.....
najčešće roditelji koji imaju tinejđera su oko 40 godina....znači, u većini slučajeva to su godine kada još uvijek stvaraš.....trka, zbrka, bijes, umor, nezadovoljstvo, itd....većina žena već dovoljno zasićena svakodnevnim kuhanjem, peglanjem, pranjem zahodskih skoljki, skupljanju zmazanih čarapa, informacija i roditeljskih sastanaka gdje se uvijek pitaš zbog čega moraš slušati jedno te isto, a posebno si zgožen osobama koje imaju neizmjernu potrebu na tim sastancima dokazivati same sebe pa se sproseru s nečim od čega bljuješ još par dana.......a muž, on isto tako kao pravi muškarac koji mora zbrinuti svoju obitelj i napraviti krov nad glavom a uz sve to htjeti otići na pivu i opustiti se a u isto vrijeme ga žvegla jer zna da bu dobil jezikovu juhu za večeru, gledajući ženu kao nekog zvrka kojeg je netko zavrtio i sada luduje po kući ne pazeći u koga će se zaletiti i tako zuji, zuji i nervira, a ono najgore što taj zvrk ispušta neke vrlo iritirajuće zvukove na koje muško uho i nema neku toleranciju.....i često nekako, po inerciji svi se zavrtimo i neznamo se zaustaviti.......onda kažu da je tu bitan seksualni život.....koji jebeni seksualni život kada ste oboje nadrk..i, umorni.....shvatiš da se mimoilaziš s nekim u stanu koji može biti i 20 kvadrata, a vi se ne vidite.....no, nije svaki dan tako crno....nije, ne....možda svaki 3????? neznam, kako kod koga........
i onda se desi nešto prelomno, dijete ti dođe u pubertet.....od onog slatkog i dragog djeteta koji ti je htjelo dati pusu za laku noć i sjesti u krilo i slušati priče, sada se zatvara u sobu, prima telefon ili mobitel, po pogledu vidiš da nije na Zemlji, već negdje u svome svemiru...najednom osjetiš neku paniku, neku nelagodu kao da ti netko uzima nešto što je samo tvoje, nešto što ti je davalo volje da se ustaneš u jutro i da se boris s vjetrenjačama......i tada, ja naprimjer, želim svakako učiniti joše nešto, mislim da joj trebam u svemu, da trebam sve znati, da ona ne može bez mene.....onda, u svom monologu koji sam smišljala cijelu noć i sada ga ponosno prezentiram uvjerena da će to izazvati ovacije, vidiš da dijete ima pogled teleta i crve u guzici..........................
izbezumiš se i misliš da se moraš bolje pripremiti, čitaš, tražiš pomoć, sav si u tome, zanemaruješ sebe i muža, osim što je muže svjestan da si živ jer te "dobro" čuje u povremenom izljevu kritiziranja ili žaljenja zbog teškog posla, nedostatku para.......
i onda naiđeš na ovu rečenicu.. i BUM...netko te tak opalio mokrom krpom, netko je zaustavio tog ludog zvrka.... tada shvatiš, boli, ali shvatiš da ga moraš pustiti, moraš imati povjerenja u svoje dijete, shvatiš da moraš pustiti tu malu ručicu i dozvoliti da samo prijeđe cestu, da polako odlazi u svijet odraslih.....još uvije te treba, treba zbog osjećaja sigurnosti ali mora samo krenuti "cestom" u život....morati će samo odlučiti kamo skrenuti, a mi ćemo moliti Boga da je zapamtilo kartu puta ka' boljem koju smo toliko puta opisivali.......da se sjeti svih onih loših "putokaza" o kojima smo pričali......
ah, koliko je nama teško prihvatiti da pustimo tu ručicu, ali koliko god se plakali nad tom sudbinom, mislim da se moramo sjetiti da je njima još teže..... zato su nervozni, i zato su u svom svemiru, jer to su povremeni izlasci iz realnosti u još uvijek neki dječji svijet a mi ih grubo vraćamo....a oni se samo boje.....oni se samo jakooooooooo boje......a mi moramo biti tu da nas čuje, da mu bude lakše ali ne i da mu visimo za vratom.
..............znate kaj, sjetila sam se da bi mogla sada prestati tu bla,bla,bla i otići do svog dragog, idem ga zagrliti....idemo se dogovoriti da odemo u kino.....ili da si ispečemo kokice i uvalimo u krevet te u kućnoj atmosferi pogledamo neku dobru komediju....pa kao ono valjaš se od smjeha i naletiš na nešto...hihihihihi.....ups.......
Post je objavljen 25.01.2007. u 15:56 sati.