...da sam barem na moru... fali mi... morat ću se zaletit malo do Opatije i prošetat po Lungo maretu... i briga me što je zima i sve je sivo... divlje more ima neku posebnu draž... kao i divlja duša... ova moja recimo... mučim se mislima kako čovjek zapravo može toliko vremena glupavo odbaciti... živjeti ga u nekom davno započetom snu... možda ipak prelijepom da bi bio istinit... opet me uhvatilo da mislim na "Nju" ... ali, ne, ne, ne može tako zauvijek... nema smisla... čemu patiti za nekim, tko to, unatoč svemu, nije zaslužio... mislim, nije tragedija... pa povrijedio sam i ja neke cure... nitko tu nije svetac... pogotovo ja to nisam... nikad nisam ni imao takvih ambicija... i ne znam zašto sad imam taj neki glupi osjećaj kao da ja tu nekoga ostavljam... ostavljam san... stvarnost nisam nikad ni imao.... u stvarnosti sam ja taj koji je ostavljen... vrti mi se u glavi onaj stih: "na poljima od snova, ne pušta se korijenje, ovo mi je škola, i drugi puta ću... pametnije"... ma naravno da neću :-))) ...ne bi bilo zanimljivo :-) ... proletio sam kroz dosta nekih vezica zapravo, ali mi niti jedna nije baš puno značila... valjda su zato i završile tako (ne)slavno... eh, sjećam se jednog izlaska...
...upoznao sam tad jednu curu vani... zapravo, moglo bi se reći da je ona napravila taj neki polukorak nekako, bilo je preočito da joj se sviđam... no ono, nije važno... upoznali smo se, malo glumatali, uzeo sam broj, ispao frajer u prvom javljanju... našli smo se na kavi... bilo je super, navodno sam bio strašno zanimljiv, a tako normalan (ajde da i svog konja malo hvalim)... naravno, pao je poljubac za laku noć... drugi izlazak, gornji grad, romantika... i već si u vezi... slijedilo je izlaženje, druženje, sve što već donosi ta neka nazovi veza :-)) ...nakon nekog vremena, ne osobito dugog, shvatili smo da smo različiti po nekim pitanjima i da njoj to baš i ne odgovara... ok... no hard feelings... the end... nakon mjesec dana, javila mi se sa željom da se nađemo... ok, priznajem da mi je godilo egu... pristao sam... sjeli smo u jedan fora birc, jedno do drugog u neku klupicu... nakon nekog vremena poljubila me... ok, pa neću je odbiti, mislim, prezgodna cura te želi poljubiti, ono, nepristojno je :-)) (muška posla)... drugi dan mi stiže sms od nje: "tako mi je drago što smo opet zajedno"... what to f...? ...iznenadilo me njeno razmišljanje... ma pa otkad smo mi to zajedno?... zbog toga što smo se ljubili prošlu večer?... nisam to želio... nisam joj ipak htio oprostiti što me odbacila prvi put... jesam li bad guy zbog toga?... možda...
...nikad nisam vjerovao u te "malo jesmo, malo nismo" veze... po dosadašnjem iskustvu, bio sam i u pravu što sam tako razmišljao... možda sam se trebao držati toga i sa "Njom"... ali onda nikad ne bih saznao za stvarno da ničeg nema... stalno bi se pitao da li je moglo biti... ali ničeg više nema... i sad to znam... i to je dobro... jednom mi je poslala poruku sa jednom starom pjesmom, ali bez refrena, jer se prepoznala u tome i da mi nekako da do znanja kako se osjeća... ja ću ovaj put na to dodati i refren.... znakovit je... onako, za kraj...
Came in from a rainy Thursday on the avenue
Thought I heard you talking softly.
I turned on the lights, the TV and the radio
Still I can't escape the ghost of you
What has happened to it all?
Crazy, some'd say,
Where are you now, when I need you most?
Gone away...
But I won't cry for yesterday, there's an ordinary world,
Somehow I have to find...
And as I try to make my way, to the ordinary world...
I will learn to survive...
Post je objavljen 25.01.2007. u 00:09 sati.