Nerazumljiv govor oblaka.
I glasno saputanje kise.
Prolazeci kroz godine neprimjetnih rosnih kapljica
Gubim se u nebrojenim bojama umirucih listova.
Crna smolasta tekucina prekraila je moje nokte i ucinila me hmm... sretnom.
Ne vjeruju mi ni probijajuce frekvencije njezinih ociju, ni razumijevajuci oziljci njegove kose.
Ali ja znam da je tako.
Volim kad tuzna emocija iz mojih zjenica nestane u crnilu ovratnika.
Ne vjerujete mi ni vi, zar ne?
Cak ni crvene pare iz ostrog pera ne daju da on otide.
A zasto?
Zasto se ne izgubi, zasto ne ispari, zasto me ponovno i iznova budi, usrecuje i ubija?
(Ali ja to zapravo ne zelim!?!)
Mrzim ravnodusnost.
Nek pusti mene na miru nek ubije tu ravnodusnu ravnodusnost.
Zelim biti sretna.
Zelim biti tuzna.
Zelim ponovno uhvatiti onaj komad zvjezdanog neba koji sam morala vratiti.
Zelim da me opet usreci makar to znacilo da ce me opet rastuziti.
Samo da nestane ovaj mucan osjecaj koji vice: Dobro sam.
Post je objavljen 24.01.2007. u 18:21 sati.