Nakon piva mislio sam da ću dobro spavati. I još u satenskim plahtama iz Hoi Ana. Zaspao sam iza ponoći, ali već negdje oko 3 ujutro osjetio sam nešto na sebi. Upalio sam svijetlo i ugledao nepozvanog gosta u svom krevetu – cca 3-4 cm dugačkog žohara. Sasvim dovoljno da ostatak noći ne sklopim oči.
U 08:00 sati nas konačno kupe ispred hotela (kojeg ću se jako dobro sjećati, ali u negativnom smislu) i rikšama nas odvode do pristaništa ili bolje riječi dijela blatnjave obale iza jedne od gradskih stračara gdje nas čeka brod ili bolje reći malo veći drveni čamac (da bi bio potpun nedostaju mu samo vesla). Sinoć nam je u agenciji rečeno da se kreće u 08:30, a u Phnom Penh dolazi oko 15:30 i na naše pitanje koliko je siguran dolazak u te sate, djevojka je u agenciji odgovorila da je samo jedan jedini put brod došao kasnije i ako nam je netko rekao drugačije, da je to laž. Međutim skoro je 09:00, a brod je još uvijek na «pristaništu». Motor još uvijek miruje. Primjećujemo putne torbe drugih putnika, ali od njih ni glasa. U 09:00 konačno krećemo. Na brodu smo još uvijek samo Steve, Claire i ja te dvije hostese i kapetan. Malo nam je čudno (već smo pomislili da sve one torbe imaju nekakve veze s krijumčarenjem) kad nakon 15-tak minuta ponovno stajemo uz neku stračaru na vodi. I čekamo i čekamo. Još pola sata. Tada se odnekud na čamcima pojavljuju drugi ljudi, svi odreda stranci. Ukrcavaju se na naš brod i sada, nas 20-tak, konačno krećemo put Phnom Penha.
Mekong je jedna od najvećih rijeka na svijetu. Dužine je preko 4000 km i izvire u dalekom Tibetu zatim putuje preko Laosa i Kambodže u južni Vijetnam gdje stvara deltu i konačno se ulijeva u Južnokinesko more. Ima nebrojeno puno pritoka i ogroman vodeni potencijal pa se sve više govori o izgradnji različitih brana na Mekongu što bi nažalost moglo drastično promijeniti krajolik ovih zemalja. Dok putujemo uzvodno Mekongom, promatramo obične ljude u svakodnevnim aktivnostima: ribarenju s obala i iz čamaca, pranju u rijeci, radu na rižinim poljima uz rijeku... Djeca i odrasli nam mašu, pozdravljaju nas, osmjesi od uha do uha. Naravno tu su i veći transportni brodovi koji prevoze različit teret između gradova i sela uz Mekong. Kako su ceste u poprilično lošem stanju u jugoistočnoj Aziji, posebici u Kambodži i Laosu, još uvijek je rijeka najbrži način putovanja i transporta.
Ali očito ne i za nas. Jer busom smo u 13:00 sati već možda mogli biti pred Phnom Penhom, a ovako tek čekamo na granici, najprije vijetnamskoj, potom kambodžanskoj, ne bi li nas pustili iz Vijetnama i u Kambodžu. Naša isfrustriranost agencijom koja nam je prodala karte sve je veća posebice nakon što s koferima moramo izaći s broda u blato i zatim se sa svim svojim stvarima popesti uz zemljanu liticu koja se sa svakim prolaskom sve više obrušava. Nikakvih problema s kambodžanskom vizom. Dobio sam je prije par dana u Saigona preko jedne turističke agencije za USD 27. Povratak na brod postaje još komičnijim. Ponovno s koferima u blato i potom na brod, ali novi jer se brodovi na granici mijenjaju. Ovaj je još manji od prvotnog i bez ikakvog komfora: drvene tvrde klupe, niski strop, jednom sjedneš i nema micanja. Nas 20-tak jedva se uspjelo ugurati. One patere kojima Marokanci neprestano pokušavaju ilegalno prijeći u Španjolsku u usporedbi s ovim našim čamcem, izgledaju kao luksuzni brodovi.
«U koliko se predviđa dolazak u Phnom Penh?», pitam jednu od hostesa.
«Oko 18:00 sati.», gotovo istovremeno odgovara i odmah dodaje: «Sretan put! Ja vas ovdje napuštam.» I nestane.
A 18:00 sati se pretvorilo u 19:00. Nekih 50-60 km pred Phnom Penhom moramo izaći iz našeg čamca i zamijeniti ga autobusom. Cesta je većim dijelom zemljana, prašnjava i neudobna. Kao da se trude da putnicima bude što neudobnije. Dok polako zalazi sunce, promatram prve slike Kambodže. Kuće po selima su puno trošnije, siromašnije, izgrađene uglavnom od trstike ili drva, korištenje lima se smatra bogatstvom. Sve su kuće izgrađene na metar-dva visokim stupovima, neke i s malim trijemovima, vjerovatno kao zaštita od poplava jer u kišoj sezoni od lipnja do listopada okolne rijeke i potoci znaju nabujati i poplaviti područje. Primjećujem da je ljudi puno manje (Kambodža za razliku od Vijetnama nije još uvijek prenapučena i brojka se kreće oko 14 milijuna) i na trenutke nema kuća, nema ljudi, samo nepregledna rižina polja, ravnica, najviše su šećerne palme, inače autohtone u Kambodži.
Mrak je kad stižemo u Phnom Penh. Još nam je agencija u Vijetnamu (Delta Tours), a zatim i njena agencija suradnik u Kambodži (King Tours), predložila hotel u Phnom Penhu. Iako smo razljućeni ponašanjem agencije, nitko nema snage tražiti drugi hotel. Za USD 6 (najprije su tražili 10) uzimam sobu na drugom katu s ventilatorom, satelitskom televizijom i kupaonicom. I ovaj put, nadam se, bez žohara.
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:46 sati.