Povratak u dobro staro buđenje u sitne sate. Doduše ovaj put se ne dižem u 03:20, već u 05:20, ali svejedno je prerano. Vani je još uvijek mrkli mrak i jedva pronalazim malu bateriju, koju se već dva tjedna besposleno nalazi u mojoj torbi, ne bih li si osvjetlio put po bungalovu. Većina stvari je još jučer navečer spakirana, ali par ih je ostalo za zadnji čas. Samo se nadam da nešto nisam zaboravio.
Na vratima čujem kucanje. Son se došla pozdraviti prije nego li otiđe u grad po namirnice. A mene čeka auto s vozačem koji će me odvesti do Duong Donga gdje me čeka kombi za An Thoi odakle kreće katamaran za kopno. Posljednji pogled na plažu i kokosove palme. Polako sviće.
Katamaran je jedan jadan primjerak. U boljestojećim zemljama vjerovatno bi već bio umirovljen i svoje staračke dana provodio kao izložak u nekom od tehničkih muzeja, ali ne i u Vijetnamu. Ovdje još uvijek radi punom parom. Njiše se još privezan u luci, a u vožnji ne treba ni spominjati. Uz to, starost mu ne dopušta veliku brzinu pa umjesto u brzom katamaranu, sjedim u samo malo ubrzanom brodu. Odmah po polasku stjuardi nam daju besplatnu vodu, a nezaboravljaju svakome dati ni par običnih crnih vrećica za hitne slučajeve. Lagani podsmjeh s moje strane. Ali taj lagani podsmjeh je došao prerano. Čim smo izašli iz luke, počinju nevolje. Brod se ljulja poput onih ljuljački na kojima sam znao visiti kao klinac. Velikih valova sa svih strana. Dok na televizijskim ekranima i preko zvučnika trešti tradicionalna vijetnamska glazba, u katamaranu postaje zabavno. Započinje rigoleto, ali ne onaj Verdijev, nego gotovo svih prisutnih putnika. Sa svih strana čuje se šuškanje crnih vrećica i zatim zvukovi koji se ispuštaju prilikom nekontroliranog pražnjenja želuca. Mene obuzima veliki hladan znoj koji nikako da stane, a ubrzo se i sastojci mojeg doručka, koji se sastojao od jednog peciva punjenog nekakvim povrćem i morskim plodovima, zatim slatkog peciva od sezama i malog tetrapaka mlijeka, nalaze u dvije one crne vrećice. Nekoliko metara desno od mene primjećujem da je jednoj ženi pozlilo i stjuardi je nose vjerovatno na svježi zrak. Moram priznati, unatoč svoj muci u tri sata koliko traje vožnja, ima u tome nešto komično.
Nije ni čudno da su, čim je brod pristao u Rach Giju, svi odmah nahrupili prema izlazu. Neki još uvijek vidno slabi. Plan je nastaviti za Cantho u dolini rijeke Mekong, ali na izlazu iz broda u kaosu kojeg su stvorili vozači motocikala, rikši i taksija, nalijećem na jedine strance koje sam ranije primjetio na brodu. Zovu se Steve i Claire, s Novog Zelanda su i zovu me da s njima idem do autobusnog kolodvora koji je nekih 7 km udaljen od luke i tako podijelimo troškove. Najprije stajemo u jednom od lokalnih restorana/hotela gdje su Steve i Claire proveli noć prije odlaska na Phu Quoc i tu nas otvorenih ruku dočekuje cijela vijetnamska obitelj i poziva nas da ručamo zajedno s njima. Pristajemo. Na stolu je naravno riža, zatim pečena riba, pomiješano kuhano povrće s klicama i mesom koje ima okus na jetrica, ali najintrigantnije je jelo koje se sastoji od ribom punjenog povrća nalik na krastavce, okusom kisele krastavce, ali Claire zaključuje da bi vrlo lako mogao to biti i plod kaktusa. Na kraju obitelj ne prihvaća novac i ostajemo zapanjeni njihovom gostoljubivošću.
U razgovoru sa Steveom i Claire saznajem da Cantho i nije baš neko posebno mjesto pa nakon kratkog razmišljanja odlučujem s njima krenuti prema Chau Docu na vijetnamsko-kambodžanskoj granici i sutra prijeći u Kambodžu. Uostalom, putem do Chau Doca vidjet ću velik dio delte Mekonga. Uzimamo taksi s taksimetrom do autobusnog kolodvora (68.000 donga; u luci su nas htjeli oderati za 100.000) i vrlo brzo pronalazimo share taxi do Chau Doca. Naravno, i tu pokušavaju izmusti iz nas što više para pa najprije traže 80.000 donga po osobi, zatim 75.000, potom 50.000 donga + 50.000 donga sveukupno za prtljagu, ali nedamo se. Znamo da se cijena kreće oko 42.000 i na kraju pristajemo tek na 50.000 donga, bez ekstra pristojbe za prtljagu. U Vijetnamu moraš uvijek pokazati zube inače si gotov.
Dolina rijeke Mekonga je najplodniji dio Vijetnama i stoga najgušće naseljeni dio zemlje. Nakon ujedinjenja mnogi su sjevernjaci pohrlili upravo u dolinu Mekonga ne bi li ovdje pronašli bolji život. Vijetnam je u cijelini prenapučen, na 330.000 km2 površine živi gotovo 83 milijuna stanovnika, ali dolina Mekonga vidi se prednjači jer putem nema prazne površine. Posvuda se nalaze kuće, u 99% slučajeva jako loše gradnje, i mi doslovno ulazimo iz grada u grad, sela u selo, a da zapravo ne znamo gdje jedan grad ili selo počinje, a gdje završava. Osim kuća, i vode je ovdje posvuda pa u pet sati, koliko traje vožnja od Rach Gije do Chau Doca, prelazimo stotinjak mostova preko različitih manjih rijeka, potoka i kanala.
Nakon pet sati poprilično grube vožnje (i opasne jer se u Vijetnamu neprestano pretiječe bez obzira na stanje ceste ili na cesti pa će se jedino ovdje vidjeti kako autobusi i minibusevi pretiječu bicikle, motocikle i automobile, a kamioni 100 i više km na sat sve zajedno) ulazimo u Chau Doc i još uvijek, nakon dva tjedna putovanja po Vijetnamu, nepripremljeni za kaos koji se ondje podigao čim su starosjedioci primjetili da u kombiju ima stranaca. Okružuju nas sa svih strana ponudama za vožnje rikšama, motociklima, taksijima, kao i onima za hotele (u kojima bi naravno izvukli proviziju). Posebno je napastan jedan koji nas pod svaku cijenu želi odvući u svoj hotel iako već imamo isplanirano gdje odsjesti. Svatko unajmljuje rikšu do hotela, ali tip nas prati na svom motoru i daje nekakve upute našim vozačima. I 10-tak minuta kasnije umjesto ispred našeg hotela, nalazimo se ispred njegovog. Od vozača rikši zahtjevamo da nas odvedu u naš hotel što oni nevoljko čine dok nas tip još uvijek prati na motoru. Bilo kako bilo, naš planirani hotel je pun pa na kraju pristajemo na ponudu da nam tip s motora pokaže svoj hotel svego 200-tak metara daleko od prvotnog. Guesthouse number 6, ne baš inventivno ime, i soba s kupaonicom USD 3.50. Uzimamo. Ipak je riječ o samo jednoj noći. Nije baš čisto, ali one satenske plahte će poslužiti svrsi i prije planiranog. A iako smo se ponadali da će onaj tip konačno nestati, naše molitve nisu uslišane. Sad nam nudi brod za sutra i kad odlučujemo malo vidjeti ponudu ostalih agencija u susjedstvu, on ili njegovi ljudi prate nas u stopu i razgovaraju s ljudima u agencijama prije nego li mi uopće išta uspijevo izustiti. I svih je strah njega. Očito je tip neka vrsta lokalnog mafijaša. Na kraju se uspijevamo otarasiti pratnje i kupujemo karte za brod, sutra u 08:30, USD 8.
Navečer Steve, Claire i ja ugodno razgovaramo na terasi jednog od restorana dok ispijamo pivo. Vjerovatno posljednje u Vijetnamu.
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:47 sati.