Ovo je vrlo osobno...tko se osjeća udavljenim mojim sranjima, neka slobodno ode dalje, neću mu zamjeriti...
Bit će da je depresija opet uzela maha.
Možda jednim dijelom zahvaljujući posvemašnjem sivilu vani. I odurnom "ni miš ni mačka vremenu".Mada mislim da su te stvari tipa pms, meteoropatija i slično ipak malo preuveličane...a možda i nisu...
Pokušavam čistiti misli...a, ne. Um piči po svome. Ne znam samo kako su ti umovi skrojeni, pa uvijek nešto ružno izabiru za surfanje i maltretiranje dotičnog vlasnika...zašto ne bi, za promjenu, možda nešto lijepo "naredili"? Zapravo, tko tu kome diktira što je dnas na meniju za razmišljanje? Koliko nas uopće ima? Ja i moj um ili smo mi jedno? Ako nas je dvoje, pa valjda bi se , pobogu, trebalo znati tko je tu gazda?
I zar je tako opak da nađe baš uvijek jednu te istu temu za obrađivanje? Gdje mu je mašta?
Ili je pak toliko zao da nastoji uzeti prevlast na svim nivoima? I na fizičkom i na mentalnom nivou?
Jučer sam prvi put izašla iz kuće tek naveče, nešto prije osam. Do dućana, tamo onoga, gdje uvijek ima pokoji veseljak, kojeg očito ne gnjavi onaj "netko" ili "nešto"...
Jutros sam otišla na kavu.Sama, naravno. I bolje da nisam, dovoljan mi je jedan pogled na ljude, pa krene...pitanja...pa ti ljudi, ako ništa drugo, izgledaju....šta ja znam, normalno...da li i oni imaju ovakve turbulentne misli? Tko zna kakvi problemi njih tište? Da li ovakvom jačinom, kao mene? Je li moguće da sam tako, ali tako osjetljiva da ama baš svaku stvar moram analizirati i tako proživljavati? Gdje je izlaz?
Pa i to moje druženje s djecom.
Ojednom mi je sinulo da je to samo bijeg od susreta sa odraslima, sa vršnjacima...jer me ne bi shvatili, a ja ne mogu s njima.
I da su sva ta moja uvjerenja kako je "bolje s djecom jer bar imaš posla sa iskrenima i neiskvarenima" zapravo paravan iza kojega se skrivam? I opet, a gdje je tu izlaz?
Kontradiktornost. Društvena, otvorena, brbljava, kažu i zabavna, a točno kao da izbjegavam...ma nije "kao", nego doslovce izbjegavam ljude. Odrasle.
Koji mi je klinac? Uopće se više ne prepoznajem.
Imam osjećaj ako i uletim u nekakvo društvo, jednostavno neću moći ništa drugo do čekati trenutak kad će moje neraspoloženje, plačljivost i tuga izaći na površinu. A to je zadnje što bih ja od drugih oko sebe željela slušati i gledati.
Pa je bolje da stojim doma.
I pizdim po tipkovnici.
I da čekam da mi sine iz vedra neba nekakva misao koja će me gurnuti naprijed. Sudeći po sivilu, neće baš skoro. Mislim, iz vedra neba.
Da doslovno sine, jer ne smijem razmišljati. Ako krenem razmišljati, onda to obično ode u krivom smjeru, pa onda dođu one analize bez kraja...ajme, da mi je da mi mozak malo manje radi...
Ovo se ponavlja u ciklusima.
Za dva dana istječu tri tjedna boravka Zagušljivoga doma. Valjda je to onaj našpanani prag tolerancije...sa vidljivim posljedicama utjecaja te osobe na mene.
Što ne bi trebalo.
Jer, na koncu, tko je tu gazda?
Post je objavljen 21.01.2007. u 12:40 sati.